Poštovana doktorice Biloš,
Biti na čelu jednog vrlo zahtjevnog Centra urgentne medicine, zasigurno predstavlja izazov u pogledu upravljanja ljudskim potencijalima, materijalnim resursima, procesima rada i na koncu direktnom učešću u pružanju zdravstvene skrbi pacijentima? Možete li našim čitaocima reći od kada obavljate funkciju predstojnice Centra, kakva su Vaša iskustva u radu i da li ste sretni što obavljate navedeni posao?
Na čelu CUM-a sam od njegovog osnutka, (veljaca 2009),odnosno od kad smo preselili u prostore nove zgrade skb. Iako moje aktivnosti oko priprema za pocetak rada CUM-a počinju pola godine ranije, kada se na inicijativu ravnatelja, prof Ante Kvesića počelo raditi na pripremama za osnivanje jednog potpuno novog odjela. Usporedo sa intenziviranjem završnih priprema za preseljenje u novu zgradu započelo je i educiranje kadra.
Kako je organiziran proces rada u Vašem Centru, koji su to primarni ciljevi?
Centar urgentne medicine u našoj bolnici ustrojen je po uzoru na Hitni bolnički prijem u Općoj bolnici u Koprivnici, dok je pak koprivnicka bolnica svoj odjel uredila sukladno pilot-projektu napravljenom u Australiji. S obzirom da je nama Koprivnica nešto bliža od Australije, napravili smo nekoliko posjeta njihovoj Općoj bolnici i preuzeli dragocjena iskustva u ustroju Centra,a istovremeno i dogovorili,a potom i ostvarili edukaciju nasih tehnicara i tada jedine specijalizantice urgentne medicine (dr Kristina Simović). Primarni cilj je definitivno zbrinjavanje pacijenta na višem nivou (sekundarnom i tercijarnom). U Cum-u se pacijentu pružaju sve dostupne dijagnostičke i terapijske mjere, obavljaju se potrebni specijalistički pregledi da bi na koncu pacijent bio ili otpušten kući ili primljen u bolnicu.
Zasigurno Centar koga predstavljate u pogledu samog ambijenta zadovoljava sve uslove savremenog urgentnog centra, da li ste zadovoljni brojem medicinskog kadra u pogledu na smjernice Evropskih udruga za urgentnu medicinu i njihove preporuke?
Sada u Cum-u rade 2 specijalistice urgentne medicine, 4 specijalizanta urgentne medicine i 10 liječnika opće prakse koji čekaju specijalizaciju. Uz njih imamo glavnu sestru (dipl.ms), 22 med.sestara/tehničara i 4 administrativna djelatnika. Zadovoljna sam brojem liječnika koji rade na Cum-u, manje sam zadovoljna brojem specijalizanata urgentne, a najmanje sam zadovoljna brojem srednjeg medicinskog kadra, ali nadam se kako ćemo i u tom segmentu dostići europske standarde.
Da li pratite neke indikatore od važnosti za ocjenu kvaliteta zdravstvenih usluga, npr. ishod reanimacije, zadovoljstvo pacijenata i sl.?
Naravno da nam je najvažniji indikator, zadovoljstvo pacijenata i uvjerena sam, bez lažne skromnosti kako smo postigli jednu zavidnu razinu u pružanju naših usluga, pogotovo kad se uzme u obzir sveukupna situacija u društvu.
Da li Vaše osoblje učestvuje u edukacijama koje su od važnosti za njihov svakodnevni posao? Koje su to edukacije i gdje se provode?
Medicinske sestre/tehničari (većina njih) prošli su edukaciju na tečajevima održavanja života Immediate Life Support (ILS) prema europskim smjernicama, te zbrinjavanja traumatiziranog bolesnika prema američkim smjernicama (ITLS). Naša prva specijalistica urgentne medicine je dio specijalizantskog staža provela na hitnom bolničkom odjelu u Torontu (Sick Kids bolnica). Sudjelovali smo kao odjel u natjecanju ekipa HMP u Šibeniku. Nedavno su 3 naše specijalizantice bile u Nišu gdje su u tamošnjem Zavodu za hitnu medicinsku pomoć pohađale Tečaj urgentne medicine.
Možete li nam otprilike navesti kolika je frekventnost pacijenata u toku 24h i koja je najčešća patologija?
Tijekom 24 sata kroz Cum prođe 60-80 pacijenata, a patologija je zaista raznovrsna. Cum bi trebao zbrinjavati pacijente iz grana medicine koje su smještene u novoj bolnici (JIL, Ginekologija, Urologija, Kirurgija, Neurokirurgija, Oftalmologija, ORL, Neurologija, Pulmologija) ali često nam „zalutaju“ i pacijenti druge patologije, internističke, pedijatrijske, infektivne, psihijatrijske. Ono što je bitno naglasiti da je naš stav da niti jedan pacijent koji dođe u Cum ne smije biti vraćen, a da nije pregledan i shodno tomu upućen kamo treba.
Da li imate mobilni reanimacioni tim na nivou Sveučilišne kliničke bolnice i ako da, kako on funkcioniše?
Nemamo zaseban mobilni tim,a li u svakom trenutku je spremna ekipa (liječnik i medicinska sestra/tehničar) da pomogne u okviru svojih mogućnosti, a za ostalo, imamo anesteziološki odjel, čiji sam i ja dio.
Rad u Centru urgentne medicine je vrlo stresan, kako se Vi nosite sa stresom i koja bi općenito bila Vaša poruka zdravstvenim radnicima koji rade na stresogenim mjestima u zdravstvu?
Kao sto rekoh, ja sam anesteziolog i radim na Odjelu anesteziologije i intenzivnog liječenja, a sada nakon što je Cum „stao“ na svoje noge, samo organizacijski sudjelujem u njegovom radu, a sam rad nose svi koje sam ranije pobrojala. Stresa nam ne nedostaje, a svako si mora naći svoj modus nošenja s njim. Ja, osobno, sam pronašla jednu dobitnu kombinaciju (sređen privatni život i upražnjavanje sportskih aktivnosti, točnije, odbojke).
Što je Vaša osnovna motivacija u poslu koji svakodnevno obavljate?
Teško je reći, a da ne zazvuči kao isprazna fraza, ali definitivno, ne bi trebalo biti jače motivacije od uspješno urađenog posla. A kada to, kao u našem poslu, znači, spasavanje života ili bar olakšavanje boli, onda je sve drugo suvišno.
Koja bi bila Vaša vizija Centra u skorijoj budućnosti?
U skoroj budućnosti, nadam se kako će u Cum-u liječnicki kadar činiti specijalisti i specijalizanti urgentne medicine. Što se opreme tiče, uglavnom sam zadovoljna. Sa zadovoljstvom ističem da kad smo opremali Cum, dobili smo sve što nam je trebalo, prvenstveno zahvaljujući ravnatelju, prof Kvesiću, čiju potporu uvijek imamo. Sada nam je problem potrošni materijal zbog sveukupnog lošeg ekonomskog stanja, ne samo u bolnici.
Iskreno Vam se zahvaljujem za vrijeme odvojeno za ovaj intervju. Želim Vam puno sreće u daljem radu
Intervju obavio: Mr.sci. Amer Ovčina