SAŽETAK
Narkomanija je manje prisutna u sredinama koje su adekvatno informisane o ovoj pojavi, njenim uzrocima i posljedicama, kao i sredinama sa smanjenom mogućnošću kontakta sa narkomanima i narkoticima. Istraživanje potvrđuje da veći dio ispitivane grupe smatra da je nedovoljno obaviješten o ovoj pojavi, kao i da značajan dio ispitivane grupe ima kontakt sa licima uživaocima narkotika, dok manji dio sa narkoticima.
Ključne riječi: narkomanija, informisanost, uzroci, posljedice, odnos prema pojavi.
SUMMARY
Drug abuse is less present in environments, which are adequately informed on this phenomenon, its causes and consequences, as well as in environments in which possibility of contact with drug addicts and drug trafficking is reduced. Research confirms that majority of respondents in examined group believes that they are not informed enough about this phenomenon, as well as that significant number of respondents of the test group have contact with drug users, while just a small number of respondents have contacts with narcotics.
Key words: drug abuse, information, causes, consequences, relationship to the phenomenon
UVOD
Narkomanija kao oblik zavisnosti od hemijskih sredstava uključuje kompulzivnu upotrebu sredstava koja izazivaju i zavisnost od droge, a karakterišu je:
neodoljiva žudnja za nastavljanjem uzimanja droge – psihoaktivne supstance (tj. supstance koje mijenjaju stanje svijesti, raspoloženje i ponašanje) prirodnog ili sintetičkog porijekla;
dugim uzimanjem droge dolazi do porasta tolerancije, pa se količina droge povećava radi postizanja odgovarajućeg farmako-dinamičkog i psihološkog efekta;
psihička ili fizička zavisnost, ili i jedna i druga;
apstinencijalni sindrom, nakon prestanka uzimanja droge;
štetne posljedice za pojedinca i društvo.
Znatiželja, nezadovoljstvo i „mladalačka pobuna protiv svijeta”, želja za prihvatanjem u društvu koje im imponuje, nesigurnost i nedostatak samopouzdanja – samo su neki od stotinu razloga zbog kojih mladi ljudi počnu eksperimentisati s drogama. (1)
Roditelji, u vječnoj trci da porodici osiguraju „normalan” život, mogu se naći u situaciji da ne reaguju na vrijeme. Ponekad se i roditelji koji misle da rade „najbolje” nađu pred zidom i užasnom spoznajom da se njihovo dijete kocka sa budućnošću i životom. (1)
Zato, treba naći vremena i razgovarati, treba poznavati svoje dijete. Baš kao što dijete učimo o rješavanju drugih životnih problema i situacija, tako ne treba zatvarati oči ni pred drogama. Mladi čovek mora naučiti kakva mu zaista opasnost prijeti.
Porodična sreća, pa i život mogu biti cijena kojom se plaća zanemarivanje i pomisao „Moje dijete se ne drogira, to rade neka druga djeca”.
Roditelji, po pravilu, kasno primjete da im je dijete zavisnik od droga. Dieca koriste drogu i po nekoliko godina, a njihovi roditelji to saznaju, recimo, tek u posljednja dva mjeseca. Osim što su zauzeti i preokupirani borbom za osiguranje egzistencije, najčešće su roditelji „slijepi za promjene u ponašanju kod svoje dece”. Štaviše, roditelji obično negiraju promjene u djetetovom ponašanju.(1)
Vreme počinjanja konzumiranja psihoaktivnih supstanci u prosjeku se pomjerilo na oko 15 godina. Čak se kod sve mlađih i mlađih adolescenata, kod djece od 12, 13 ili 14 godina uspostavlja zavisnost ili zloupotreba uzimanja droga. Obzirom da adolescenti još nemaju sopstvenu organizovanu ličnost, oni žele da se identifikuju sa vršnjacima, da postanu dio plemena u kojem neće da štrče ni na koji način.
Zloupotreba droge prisutna je u svim dobnim grupama, ali je ipak najrizičniji uzrast-adolescentno doba. „Krivci” za to su novi načini zabave, trendovi, pozitivni stavovi prema drogama, materijalistička filozofija, hedonistička orijentacija prema životu, povodljiv adolescentni karakter itd.
Osećaj inferiornosti i nedostatak samopoštovanja; loše socijalne prilike u porodici, nedostatak roditeljske pažnje i ljubavi doprinose vjerovatnoći da će adolescent posegnuti za drogama.
Adolescent tek utvrđuje granice svojih mogućnosti. On ne zna koliko daleko može da trči, koliko može da voli, koliko može da podnosi bol. Jedna od njihovih važnih osobina je omnipotencija. Misle da mogu da ostvare sve što požele, da mogu da nadvladaju sve prepreke. (2)
Oni nisu svesni da se zavisnost uspostavlja brzo i da se iz nje izlazi veoma teško. Kao što je rekao Nathaniel Emmons: “Navika je kako najbolji sluga, tako i najgori gospodar.” Navika (habituacija) se u savremenoj literaturi svrstava u psihičku (emocionalnu) zavisnost.
Psihička zavisnost je izmjenjeno stanje organizma u kojem osoba osjeća jaku potrebu za stalnim uzimanjem droge kako bi se zadržao osećaj dobrog psihičkog stanja i zadovoljstva. Pretežno psihičku zavisnost uzrokuju kokain, kanabis i neki halucinogeni. Ostali (opijati, amfetamini, neka sredstva za smirenje itd.) uzrokuju i psihičku i fizičku zavisnost, a samostalna fizička zavisnost je jako rijetka.
Fizička zavisnost je rezultat tkivne, odnosno ćelijske adaptacije na drogu. Droga postaje dio poremećenog metabolizma zavisnika i u slučaju naglog prekidanja konzumacije droge dolazi do apstinencijalnog (psihoorganskog) sindroma. On se ispoljava žudnjom, vegetativnim sindromom i somatomotornim simptomima, a u rijetkim slučajevima i konvulzijama i psihotičnim fenomenima.
Tolerancija na droge je stanje u koje organizam dolazi nakon dugotrajnog uzimanja tog sredstva pri čemu je za održanje dobrog funkcionisanja potrebno povećavati dozu. Za sredstva koja imaju slična svojstva i način djelovanja javlja se kombinovana (ukrštena) tolerancija.
Širenje zloupotrebe droga može se protumačiti na nekoliko načina. Posljedica je širenja i jačanja međunarodnog kriminala sa povećanjem proizvodnje i ponude; promjenom kvaliteta življenja i povećanim zahtjevima koje moderno društvo stavlja pred čovjeka.
Bitan etiološki (uzročni) faktor u pojavi narkomanije je poremećaj ličnosti. Teškoće prilagođavanja su različito uslovljene. Psihodinamske škole koje naročito studiraju patogenetske faktore društva koji uslovljavaju poremećaje ličnosti navode da su faktori međuljudske konkurencije, vrednovanje slabijeg i jačeg, povod za stvaranje psihičke tenzije i straha kao njene posljedice.
Taj strah iscrpljuje energiju ličnosti i dovodi do teškoća prilagođavanja. Odbrana od tog straha, svjesno ili nesvjesno ugrađenog u ličnost, može između ostalog biti i narkomanija.
Prema tome, gledano sa psihološkog stajališta, narkomanija je simptom bolesti, a ne poseban entitet. Sa socijalnog stajališta, ipak je treba klasifikovati kao posebnu bolesnu reakciju, jer su njene asocijalne posljedice specifične.
Dok npr. veliki broj neurotika uspijeva zadržati produktivan stav u društvu, narkomani u pretežnom broju slučajeva postaju asocijalni, naročito pasivnošću prema dužnostima koje društvo postavlja kao nužne (školovanje, posao, brak i dr.).
Narkomanija se najčešće javlja kod sociopatskih ličnosti i karakternih neuroza. Kod narkomana, osnovni okviri ličnosti ispunjeni su gubitkom interesa za širu i užu okolinu, smanjenjem produktivnosti, postepenim opadanjem gipkosti psihičke energije.
Zanimljivo je okupljanje narkomana. Oni u svoje grupe nerado primaju osobe koje ne uživaju u opojnim sredstvima. Ovo okupljanje, prema mišljenju nekih autora, ne potiče samo iz opreza prema vlastima, nego i odatle što interpersonalne veze narkomana imaju svoje posebne crte.
Zbog njih, ulazak drugih osoba ugrožava homogenu klimu vlastite grupe, tako ugodnu narkomanima. Izdvajanje narkomana uslovljava i društvo, jer ih sa sociološke tačke posmatranja smatra asocijalnim i manje vrednim.
Osobe koje uzimaju droge uslovno se mogu podijeliti u dvije grupe: u prvoj se nalaze tzv. „uspješni konzumenti” koji uzimaju droge u svrhu stimulacije i smirenja, a služe im kao pomoć u trci za materijalističkim ciljevima modernog društva (karijera i zarada novca). U drugu skupinu pripadaju oni koji bježe od stvarnosti, jer misle da su nesposobni za život, neuspješni i nedovoljno poštovani.
Podaci o broju zavisnika moraju se uzeti s rezervom, jer se do podataka može doći samo posredno, preko registrovanih zavisnika u medicinskim institucijama, preko smrtnih slučajeva izazvanih predoziranjem ili putem registrovanih kriminalnih aktivnosti.
Istraživanje o drogama uopšte, pored istraživanja koja su usmjerena na utvrđivanje broja mladih koji koriste različite droge neophodna su kao priprema za programe prevencije, ali i programe edukacije o drogama u našem okruženju. Adolescenti odvojeni od svojih roditelja i porodice, nedovoljno uključeni u školske i vanškolske aktivnosti, neorganizovani u vremenu krajnje promjenjivih društvenih i moralnih vrijednosti, lako postaju plijen u tržišnoj utakmici koja ne preza ni od čega da nađe način za što bolju prodaju opojnih sredstava (kafe, nikotina, alkohola, droga), često uprkos svim predviđenim zakonskim sankcijama.(1)
Pronaći smisao života, ostvariti svoj identitet i živjeti u miru sa sobom, ciljevi kojima su ljudi uvijek težili slijedeći u sebi arhetipsku ideju cjeline jedinstva, danas se za mlade ostvaruje izuzetno teško. Izgradnja ličnog identiteta je jedan od najtežih zadataka mladosti. Otuda je u mladosti uopšte, danas posebno, toliko mnogo pokušaja, mnogo eksperimentisanja od kojih su većina promašeni, neuspjeli, nezavršeni.(2)
Razlozi za uzimanje droge kod većine mladih su znatiželja, pozitivna očekivanja, želja da se ne bude izdvojen iz grupe ili želja da se „pobjegne“ od problema ili neugodne situacije, osjećaja dosade i dr.(3)
Upravo je uticaj vršnjaka faktor za koji se smatra da ima odlučujuću ulogu o odluci da se posegne za sredstvom ovisnosti.(4)
CILJ ISTRAŽIVANJA
Ispitati stepen informisanosti skupine ispitanika od 15 – 17 godina o narkomaniji, njenim uzrocima, posljedicama, kontaktu sa narkoticima i narkomanima, te odnosu prema toj pojavi.
METODE ISTRAŽIVANJA
Istraživanje je provedeno anketiranjem uzorka od 240 ispitanika u periodu od 26.04.-09.05.2010. godine. Uzorak su sačinjavali učenici Srednje medicinske škole u Banja Luci, razvrstani u osam odjeljenja, od čega je anketirano četiri odjeljenja II razreda, četiri odjeljenja III razreda. Prosječna starost učenika je bila 16.9 godina.
REZULTATI ISTRAŽIVANJA
Anketom je obuhvaćeno 240 ispitanika, od toga je 180 ženskog pola (75%) i 60 muškog pola (25%).
ZAKLJUČAK
Na osnovu dobijenih rezultata istraživanja može se zaključiti da društvo kroz postojeće školske programe ne pruža dovoljno informacija kako bi se mladi ljudi pravovremeno upoznali sa problemom narkomanije i njenih posljedica. Samim tim je umanjen uticaj na kretanje odnosno sprečavanje i suzbijanje ovog zla.
Narkomanija je manje prisutna u sredinama koje su adekvatno informisane o ovoj pojavi, njenim uzrocima i posljedicama, kao i sredinama sa smanjenom mogućnošću kontakata sa narkomanima i narkoticima.
Osjećaj inferiornosti i nedostatak samopoštovanja; loše socijalne prilike u porodici, nedostatak roditeljske pažnje i ljubavi doprinose vjerovatnoći da će adolescent posegnuti za drogama.
Širenje zloupotrebe droga može se protumačiti na nekoliko načina. Posljedica je širenja i jačanja međunarodnog kriminala sa povećanjem proizvodnje i ponude; promjenom kvaliteta življenja i povećanim zahtjevima koje moderno društvo stavlja pred čoveka.(5)
Gledano sa psihološkog stajališta, narkomanija je simptom bolesti, a ne poseban entitet. Sa socijalnog stajališta, ipak je treba klasifikovati kao posebnu bolesnu reakciju, jer su njene socijalne posledice specifične.(6)
Dok npr. veliki broj neurotika uspijeva zadržati produktivan stav u društvu, narkomani u pretežnom broju slučajeva postaju asocijalni, naročito pasivnošću prema dužnostima koje društvo postavlja kao nužne (školovanje, posao, brak i dr.).
Kod narkomana, osnovni okviri ličnosti ispunjeni su gubitkom interesa za širu i užu okolinu, smanjenjem produktivnosti, postepenim opadanjem gipkosti psihičke energije.(7)
Zanimljivo je okupljanje narkomana. Oni u svoje grupe nerado primaju osobe koje ne uživaju u opojnim sredstvima. Ovo okupljanje, prema mišljenju nekih autora, ne potiče samo iz opreza prema vlastima, nego i odatle što interpersonalne veze narkomana imaju svoje posebne crte.(8,9)
Osobe koje uzimaju droge uslovno se mogu podijeliti u dvije grupe: u prvoj se nalaze tzv. “uspješni konzumenti” koji uzimaju droge u svrhu stimulacije i smirenja, a služe im kao pomoć u trci za materijalističkim ciljevima modernog društva (karijera i zarada novca). U drugu skupinu pripadaju oni koji bježe od stvarnosti jer misle da su nesposobni za život, neuspješni i nedovoljno poštovani.(5)
Podaci o broju zavisnika moraju se uzeti s rezervom, jer se do podataka može doći samo posredno, preko registrovanih zavisnika u medicinskim institucijama, preko smrtnih slučajeva izazvanih predoziranjem ili putem registrovanih kriminalnih aktivnosti. (10)
LITERATURA
Korač H.Uloga porodice u prevencije ovisnosti, El-Kelimeh, Novi Pazar 2003.
Petrović D. Ilanković A.: Narkomanija izazov i drama mladosti, Grafopromet Praćin, 2005.
Radulović K. Bojanin S.: Socijalna prohijatrija razvojnog doba, Naučna knjiga, Beograd 1988.
Kecmanović D.: Psihijatrija,Medicinska knjiga Beograd-Zagreb,1989., 1488-1494
Aleksić Z., Jojić-Milenković M.,:Ličnost i narkomanija., BIGZ-Kultura, Beograd 1970.
Bukelić J.: Droga –mit ili bolest, Zavod za udžbenike, Beograd, 1988.
Kušević V.: Radimo li na suzbijanju ili širenju upotreba droga, Pharmaca, 1985., 23. 16.
Paranosić V.,Damjanović P., Tanasijević-Prelić G.: Treća dimenzija narkomanije, NIRO Partizan Beograd, 1986
Paranosić V.: Društveni problemi ne trpe interdisciplinarne pristupe, Pharmaca, 1986
Sarkoman S., Biočić J.:Prevencija AIDS-a i suzbijanja ovisnosti o drogama u Zagrebu,II Jugoslovenska konferencija, SIDA-AIDS, Zbornik rezimea, Beograd, 1988., 60