KOJA JE MISIJA I VIZIJA LJEKARSKE KOMORE KANTONA SARAJEVO?
Glavni razlog postojanja i djelovanja naše Ljekarske komore je stvarati i odbraniti ugled našeg esnafa, koji je u ovo naše vrijeme prilično poljuljan i srozan, a najveći dio krivice pada na nas same, pa tek onda na društvena dešavanja, koja imaju loš utjecaj na zdravstvo i ljekare u njemu. U životu i radu ljekara, briga o pacijentu je na prvom mjestu,ona je neprikosnovena, a Ljekarska Komora je jedino mjesto na kome se zagovaraju i brane interesi ljekara.
DA LI LJEKARI ZNAJU KOLIKI JE ZNAČAJ POSTOJANJA LJEKARSKE KOMORE?
Ja, sa mojim iskustvom u radu ljekarskih udruženja, još od Društva ljekara BiH, pa od Sabora ljekara BiH, te naše stručne institucije u toku agresije na našu zemlju, pa do naše današnje Komore u kojoj sam aktivan od njenog osnivanja, mislim da naš ljekarski svijet još nije dovoljno svjestan važnosti postojanja Ljekarske Komore i njenih potencijala da se unaprijedi naše zdravstvo i kvalitet življenja ljekara.
KAKVO JE VAŠE VIĐENJE DANAŠNJE LJEKARSKE PROFESIJE?
Da bih što lakše pojasnio odgovor na ovo pitanje, prije cu kazati nekoliko riječi o pacijentima – tim glavnim objektima u radu zdravstva i ljekara.
Današnji homo sapiens, medicus consumens, pacijent, očekuje od medicine sve što mu treba, od promocije zdravlja do liječenja, sve da bude bezbolno, komforno, jeftino, a povrh svega sigurno! Moderni čovjek se tako opredijelio, ne samo što je o tome razmislio, nego na osnovu obećanja, predrasuda, stereotipa i vlastitih raspoloženja.
Pri tome taj današnji čovjek se i boji medicine, boji se sintetiziranih lijekova, hirurških operacija i još mnogo čega, pa svoj strah ispoljava, naglo, neumjereno, često okrivljujući nedužne, jer on misli da mu sve mora osigurati država i društvo, te da mu se garantira da ne može biti oštećen od sporednih djelovanja medicine i lijekova.
Taj isti čovjek, počesto ne pazi i ne čuva svoje zdravlje, a spreman je, kad mu se ono naruši, okrivitizbog toga svakoga – ali sebe skoro nikada!
Naglasiću da je ljekar smatran posebnim stručnjakom, od najstarijih vremena do danas, a danas je on školovani naučnik i humanista!
Mada je zdravstvena zaštita sve više organizovana, nekada i previše, možemo reći, dobar ljekar mora sačuvati svoju individualnost u procjeni zdravlja, odnosno bolesti.
Po svom opredjelenju ljekar bi danas trebalo da bude promišljeni konzervativac, da se drži profesionalne tradicije i ljekarske etike. Ne dozvoljava da mu često mijenjaju medicinska i etička uvjerenja.
NEKAKO SE ČINI DA DANAS MLADI LJEKARI MISLE DA SVE POČINJE OD NJIH, DA LI MISLITE DA LJEKARI DANAS, ZABORAVLJAJU SVOJE UČITELJE I RANIJE OSTVARENE USPJEHE OD STRANE DRUGIH LJEKARA?
Nerado bih govorio o ovom pitanju, bojeći se da ne budem subjektivan, svjestan jaza među generacijama, budući da sam punih 50 godina prisutan i aktivan u zdravstvu.
Prilika je da kažem, da ja jako volim i poštujem moje učitelje i prenosim te manire na druge, koliko god mogu, čak bilježim, pa i objavljujem anegdote o njima i mojim kolegama, ponajviše onima, koji nisu živi. Ovo zbog toga,da sjećanje na njihova umijeća i duh ostanu među nama što je moguće duže!
Moram kazati da sam imao tu sreću da sam imao učitelje, divne, nezaboravne ljude! Moj najvažniji i najdraži učitelj bio je akademik Grujica Žarković, sa kojim sam se družio do kraja njegovog dugog i valjanog življenja! Umro je u 96. godini života, a samo nekoliko dana ranije posjetio sam ga i odnio mu ovčijeg sira i svježih borovnica sa Prokoškog jezera!
KAKO LJEKARI DANAS UNAPREĐUJU SVOJU PROFESIJU I DA LI JE DOVOLJNO UNAPREĐUJU?
Edukacija zdravstvenih radnika obavezna je prema Zakonu i Ustavu. Medicina nije jedina struka koja nalaže doživotno učenje, ali zdravstveni sistem je posebno specifičan i važan zbog brige i odgovornosti o zdravlju naroda. Bilo bi idealno da država i Zavodi zdravstvenog osiguranja omogućuju trajno i ažurirano stručno usavršavanje.
Tradicionalni, statički koncept medicinskog obrazovanja trebalo bi da se promijeni u dinamički. Time pasivni doktor, koga su edukovali ex katedra, postaje kreativni doktor, koji se usmjerava prema problematici koju želi da rješava u praksi.
Kontinuirana medicinska edukacija (CME) bi trebalo da smanji kašnjenje u praćenju novina u medicini. U mnogim naprednim zemljama kontinuirana edukacija je strukturirana i obavezna, a stimuliše slobodan izbor problema i aktivnosti u usavršavanju kao novi kulturni model.
Kontinuirana medicinska edukacija nije učenje programiranih šema i lekcija, već napredovanje u ličnom procesu promjene vladajućih paradigmi, jer je cilj napredak u praksi, a ne u teorijskim konceptima. Na taj način, edukatori postaju stručnjaci koji prenose više vještine nego predavači.
U našoj Komori upravo smo u toku izrade novog pristupa medicinskoj edukaciji i novog ocjenjivanja uspješnosti edukacije, a zbog toga sto nismo zadovoljni dosadašnjim pristupom ovom
izuzetno važnom procesu. Osnova za ovu našu akciju je usvojeni Pravilnik o kontinuiranoj stručnoj
edukaciji doktora medicine Ljekarske komore Federacije BiH,ali i isti Pravilnici država naše doskorašnje Jugoslavije.
Žao mi je što Vam na ovo pitanje ne mogu afirmativno odgovoriti, ali sve ovo što Vam rekoh u vezi
ovog pitanja, nadam se da će, kad se provede u djelo, omogućiti mi, da Vam odgovorim kako naši ljekari napreduju u stručnoj edukaciji i unapređuju svoju profesiju!
VJERUJETE LI U TIMSKI RAD U MEDICINI?
Vjerujem, apsolutno! Pa, to Vam je, kao da me pitate vjerujem li u timski rad u nogometu, košarci ili rukometu, u bilo kojem kolektivnom sportu!
Kao i ovi sportovi, medicinske procedure su djelovanja uvježbanih kolektiva, koji svoju uspješnost baziraju na učenju i treninzima!
KAKO POSMATRATE DANAŠNJE „UTRKE“ LJEKARA ZA OSTVARIVANJE AKADEMSKIH TITULA I KOLIKO TO IMA ZNAČAJA ZA ZDRAVSTVO?
Ja ću Vam na ovo pitanje odgovoriti tako što ću kazati da utrkivanje za stručnim usavršavanjem i dobivanjem akademskih titula uvijek postoji, a kakvo god da je – ona uvijek donosi afirmativan rezultat na planu očuvanja i unapređenja zdravlja naroda, jer svaki napredak u struci ojačava naše zdravstvo!
Ima i pozitivnih primjera u ovim dešavanjima, jer u mojoj generaciji i oko nje, ja znam nekoliko kolega koji su od ljekara opšte prakse, u skromnim uslovima, samo svojim radom i upornošću, postali redovni profesori medicine i cijenjeni stručnjaci!
SMATRATE LI DA SU MEĐULJUDSKI ODNOSI MEĐU ZDRAVSTVENIM RADNICIMA NARUŠENI I AKO DA, KOJI SU PO VAŠEM MIŠLJENJU RAZLOZI?
Nisu ti odnosi narušeni u toj mjeri da zaslužuju da o tome posebno govorimo, a tamo gdje jesu, radi se najčešće o lošem rukovođenju zdravstvenih institucija, o greškama današnjih menadžera, koje, nažalost, postavljaju političke partije ne vodeći računa o njihovim sposobnostima rukovođenja.
SMATRATE LI DA SE PRAVA PACIJENATA U POTPUNOSTI POŠTUJU?
Ne! Daleko smo još od toga! Položaj korisnika zdravstvenih usluga u BiH, sličan je položaju korisnika u zemljama regiona, svakako ne posebno lošiji, a nikako posebno bolji. Upoređenje sa zemljama članicama EU bi dalo poraznije rezultate, pa nema naročite potrebe za tim poređenjem. Sasvim je logično i očekujuće da je položaj pacijenta lošiji što u zemlji ima više opštih, društvenih teškoća, a Bosna i Hercegovina po tome odskače, smijemo kazati, u Regiji, a u ukupnoj Evropi pogotovo. Opšte karakteristike položaja BH pacijenata su slične onima u zemljama u okruženju, a one su slijedeće:
- slab položaj u društvu;
- slab uticaj na sistem zdravstva;
- slaba zaštićenost i ljudskih i osiguravajućih prava;
- sve lošija dostupnost zdravstvenih usluga sa sve lošijim perspektivama.
Poboljšanje položaja pacijenata u nas može se ostvariti, tek izmjenom opštih odnosa u društvu, te demokratizacijom cijelog sistema zdravstva. To znači, pojačati demokratizaciju jednog od najkompleksnijih, najzatvorenijih i najnetransparentnijih sistema u državi – to je velik, jako velik zadatak. Zbog svega toga je prioritet za rješavanje velike većine problema u sistemu zdravstva, a svakako za postizanje željenog položaja pacijenata, podizanje svijesti među samim građanima, o nužnoj potrebi njihovog aktivnog učešća u donošenju i provođenju zdravstvene politike.
POŠTUJU LI PACIJENTI PRAVA ZDRAVSTVENIH RADNIKA?
Golemi su problemi i kad je su pitanju poštivanje prava zdravstvenih radnika!
Sve su češći su izrazi nezadovoljstva pacijanata sa radom i odnosom nekih ljekara, ali i sa zdravstvenom zaštitom uopšte.To, samo po sebi, nije prevelik problem, jer nema ni jedne zemlje ili države u svijetu gdje su stanovnici zadovoljni sistemom zdravstvene, čak je tako u najnaprednijim i najrazvijenim zemljama, ali znakovito je da mi imamo Zakon o pravima pacijenata, a Zakon o pravima ljekara i zdravstvenih radnika ne postoji – pa to jasno govori o specifičnosti ovoga problema!
Za ilustraciju ovoga kazaću da pacijent ima pravo promijeniti ljekara, ali ovaj ne može odbiti pacijenta, a i to da nažalost bilježimo i fizičke nasrtaje na ljekare od strane pacijenata.
U SVOM DUGOGODIŠNJEM RADU MNOGO STE URADILI ZA LJEKARSKU PROFESIJU. VAŠ RAD JE POSEBNO BIO IZRAŽEN U TOKU AGRESIJE NA BIH 1992-1995.G. ŠTA BI STE IZDVOJILI OD VAŽNOSTI IZ VAŠE PRAKSE U TOKU RATA.
Već Vam rekoh da sam pedeset godina u zdravstvu, a da sam samo u početku moje prakse radio sa pacijentima, a poslije nikada, ja sam se bavio očuvanjem i unapređenjem zdravlja naroda, radeći stalno u javnom zdravstvu, pa tako i u toku agresije na BiH i Sarajevo 1992 – 1995.
U toku agresije zauvijek sam upamtio, kad sam putem humanitarne pomoći dobio neke tablete klora za pročišćavanje vode za piće, koje su bile, nećete vjerovati, dimenzionirane, ni manje ni više, za vagon vode! Puno, puno sam vremena računao i pravio rastvore, da bih građanima podijelio rastvore klora sa kojima su mogli pročišćavati vodu u količinama od 5 do 100 litara!
Uz ovaj nezaboravni detalj iz vremena opsade Sarajeva, napomenuću da sam u to vrijeme donio i moju najvažniju i najkreativniju odluku u cijeloj mojoj ljekarskoj karijeri!
Radi se o tome da smo u našoj ustanovi Regionalni Zavod za zdravstvenu zaštitu od prvih dana opsade formirali Epidemiološke timove sa epidemiolozima na čelu,koji su sve dane opsade i agresije obavili nebrojene zadatke štiteći stanovništvo od zaraznih bolesti i sprječavajući prijeteće epidemije. U prvim danima agresije na Sarajevo neprijatelj je protjerao sve pacijente i zaposlene iz Psihijatrijske bolnice u Jagomiru, tako da su ti psihijatri ostali bez posla. Ja sam ih skupio i dogovorili smo se da ih pridodamo ovim našim Epidemiološkim timovima! Pokazalo se odmah da je to bila sjajna akcija, jer je među stanovništvom, a osobito izbjeglicama bilo mnogo duševnih poremećaja, a time i posla za psihijatre.
Ovo je bio jedinstven primjer uspješnog timskog djelovanja Javnog zdravstva u ratnim uslovima!
KOJA BI BILA VAŠA PORUKA OPĆENITO ZA ZDRAVSTVENE RADNIKE?
Kod nas se, svi smo svjedoci tome, u svim političkim sistemima koji se smjenjuju, zdravstvena zaštita finansira ispod mogućnosti društva, a viši, nužno potreban nivo zaštite se postiže – uglavnom na račun zaposlenih u zdravstvu!
U medicini i zdravstvu se radi uvijek sa ograničenim sredstvima – za skoro neograničene potrebe!
Još uvijek nema zadovoljavajuće teorije kako to uskladiti – a teško da će je ikada i biti!
Zbog svega toga najvažniji zadatak svih zdravstvenih radnika je da smanjuju cijenu bolesti, jer ona je velika i sve veća, a to će reći da uvijek promovišu zdravlje, podućavaju stanovništvo samozaštiti zdravlja, prevenciji nesreća, vode borbu protiv pušenja duhana, protiv alkohola, prejedanja – ukratko da se neprekidno bore za ZDRAV STIL ŽIVLJENJA !
Osnovna definicija zdravlja je: BITI ZDRAV U TIJELU, DUŠI I DUHU !
Sveta dužnost, nas, zdravstvenih radnika je, da čuvamo, koliko god možemo u datim uslovima, zdravlje naroda, pa zbog toga se moramo stalno stručno usavršavati, pratiti i poznavati nove terapije i lijekove, da prepoznajemo među njima one koji su jeftiniji, a jednako efikasni, kako bi ostvarili uštede u sistemu koji stalno sve više troši, a dobro je ograničen – a na nama je jedinima da to, koliko god je moguće, uskladimo i učinimo zdravstveni sistem održivim!