Sažetak
Uvod: Kao bolest moždani udar opisuje se još od vremena Hipokrata. Moždani udar je često oboljenje sa značajnim mortalitetom (treći je uzrok smrtnosti) i teškim posljedicama na fizičkom i psihičkom planu (oko polovine preživjelih bolesnika sa moždanim udarom, a po nekim statistikama i preko toga, ima zaostale neurološke ili psihološke sekvele). Incidenca se u Evropi kreće od 2-4 promila, u nekim zemljama i do 8 promila, a smrtnost od iste se kreće oko 25%.
Cilj istraživanja:
Utvrditi funkcionalnu onesposobljenost kod pacijenata sa cerebrovaskularnim inzultom.
Utvrditi uspiješnost fizikalne terapije kod osoba sa hemiparezom.
Utvrditi strukturu pacijenata po zanimanju, spolu i funkcionalnoj onesposobljenosti.
Metode istraživanja: Uzorak istraživanja je bilo 70 pacijenata kod kojih je dijagnostički utvrđen cerebrovaskularni inzult. Istraživanje je sprovedeno retrospektivno za period od 01.01.2000. god. do 31.12.2006. god. u PZU Centar za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju- „PRAXIS“ Sarajevo. Do istraživačkih podataka došlo se uvidom u ambulantne protokole i historije bolesti.
Rezultati istraživanja: Istraživanje pokazuje da nakon provedenog fizikalnog tretmana teško pokretan uz tuđu pomoć nije bio niko od pacijenata, teško pokretno uz pomoć pomagala je bilo 7 (10,0%) pacijenata, samostalno pokretno bez pomagala je bilo 15 (21,42%) pacijenata, dobar funkcionalni status uz minimalne sekvele je imalo 48 (68,57%) pacijenata, uredan funkcionalni status nije imao niko od pacijenta.
Zaključak: Podatci nakon provedenog istraživanja ukazuju na to da je primjena fizikalnog tretmana kod pacijenata sa oduzetošću ekstremiteta poslije cerebrovaskularnog inzulta pokazala značajnu uspiješnost. Istraživanja su pokazala da se teorija i praksa u večem dijelu poklapaju i da pravilno i pravovremeno proveden fizikalni tretman kao i drugi aspekti rehabilitacije pozitivno utiču na pacijente poslije moždanog udara.
Ključne riječi: fizikalni tretman, rehabilitacija, moždani udar
Summary
Introduction: As a disease the stroke is described for the first time by Hippocrates. Stroke is a common disease with significant mortality (third cause of death) and severe consequences on the physical and psychological level (about half of the patients after stroke, and according to some statistics, or even morethan that, have residual neurological or psychological consequences). Incidence in Europe ranges from 2-4 per thousand, in some countries, up to 8 per thousand and mortality is around 25%.
Goal:
Determine functional disability in patients with stroke.
Determine the efficiency of physical therapy in patients with hemiparesis.
Determine the structure of patients by occupation, sex and functional disability.
Methods:The study sample included 70 patients in who was diagnosed cerebrovascular accident. The study was conducted retrospectively for the period from 01/01/2000 until12/31/2006 in Center for Physical Medicine and Rehabilitation – „PRAXIS“ Sarajevo. Research data were obtained by examining the outpatient protocols and disease histories.
Results:Research shows that after the physical treatment with difficult mobility by someone else’s help was none of the patients,difficult mobility with aid supplies had 7 (10.0%) patients, independently mobile without aids was 15 (21.42%) patients, good functional status with minimal sequel had 48 (68.57%) patients and normal functional status had none of the patient.
Conclusion:Data after conducted study indicated that the use of physical therapy in patients with hemiparesis after stroke showed significant effectiveness. Studies have shown that the theory and practice match significantly and that properly and timely implemented physical therapy with other aspects of rehabilitation have positive effect in patients after a stroke.
Keywords: physical therapy, rehabilitation, stroke.
Uvod
Pod moždanim udarom (cerebrovaskularnim inzultom CVI, insultus cerebrovascularis, apoplexia cerebri, stroke, cerebrovascular accident, brain attack) podrazumijevaju se sva ona oštećenja moždanih funkcija i moždanog tkiva koja su uvjetovana promjenama na krvnim žilama mozga.
Vjerovatnoća da će neko oboliti od ove bolesti prvenstveno zavisi od okolnosti koje nazivamo faktori rizika. Možemo ih podjeliti na grupu: nepromjenjivih, uslovno promjenjivih i promjenjivih (koji su zapravo loše navike u životu).
Najvažniji faktor rizika, a pripada grupi nepromjenjivih faktora, jeste životna dob. Incidenca moždanog udara udvostručava se sa svakom dekadom života nakon 55 godina.
Drugi faktor rizika po važnosti a najvažniji u grupi uslovno promjenjivih, je hipertenzija. Hipertenzija se pojavljuje kod 40-85% bolesnika sa raznim oblicima Cerebrovaskularnog inzulta. Nije nađena „ kritična vrijednost“ krvnog pritiska koja bi odvojila kandidate za moždani udar od onih koji to nisu; rizik je jednostavno u proporciji sa veličinom krvnog pritiska.
Šećerna bolest pripada grupi uslovno promjenjivih faktora, gdje liječenjem možemo da utičemo na pojavu komplikacija. Pojavljuje se kod 10-30% pacijenata sa moždanim udarom.
Slijedeći uslovno promjenjivi faktor, jesu kardijalna oboljenja. Kardijalna oboljenja mogu biti izvor embolusa ili su to razni oblici ishemičnih kardiopatija.
Treća, velika grupa faktora rizika, jesu oni promjenjivi, odnosno oni vezani za loše životne navike: pušenje, konzumacija alkohola, mala fizička aktivnost, gojaznost. Stres bi također mogao da bude faktor rizika, ali kod cerebrovaskularne bolesti se više navodi da je to hronični a manje akutni stres.
Sve faktore rizika po važnosti možemo podijeliti na:
Velike faktore rizika: životna dob, hipertenzija, kardiopatija što povećava incidencu cerebrovaskularnog inzulta za više od 6 puta.
Srednje faktore rizika: šećerna bolest, povećan hematokrit, oralna kontraceptiva, gojaznost, što povećava rizik za 2 do 6 puta.
Male faktore rizika: hiperlipidemija, pušenje, alkohol, što povećava rizik insulta za 1 do 2 puta.
Posebni specifični faktori rizika za nastanak ishemičnog insulta su postojanje prethodnih tranzitornih ishemičnih ataka i postojanje asimptomatskog šuma nad karotidom vrata, kao izraz njene stenoze.
Klasifikacija moždanog udara
Postoje razne klasifikacije moždanog udara (cerebrovaskularnog inzulta), a najprikladnija je za praksu ona koja počiva na etiopatogenetskim i patološkim osnovama. Prema ovoj klasifikaciji cerebrovaskularni inzult se dijeli u dvije grupe:
Cerebrovaskularni inzult ishemičnog tipa koji nastaje kao posljedica okluzivne bolesti moždanih arterija sa nastalim infarktom mozga (encefalomalacija).
Cerebrovaskularni inzult hemoragičnog tipa koji nastaje kao posljedica rupture moždanih krvnih sudova sa nakupljanjem krvi u moždanom parenhimu ili meningealnom prostoru (encefaloragija).
Cerebrovaskularni inzult ishemičnog tipa je češći, javlja se u oko 75-80% slučajeva, prognoza mu je bolja, smrtnost se kreće od 20-40%. Od ukupnog broja, 15-20% je uzrokovano embolijom (najčešće iz srca), a oko 60% je uzrokovano trombozom (atero-trombo- embolizam).
Cerebrovaskularni inzult hemoragičnog tipa je srećom rjeđi od ishemičnog tipa, učestalost mu se kreće oko 20-25%, od toga oko 15% otpada na intracerebralni hematom (izliv krvi u samo tkivo mozga) i 5-10% na subarahnoidalnu hemoragiju (izliv krvi u moždane ovojnice). Prognoza cerebrovaskularnog inzulta hemoragičnog tipa je nepovoljnija od ishemičnog tipa i smrtnost se kreće u procentu 60-90%.
Rehabilitacija pacijenata nakon moždanog udara
Rehabilitacija znači cjelokupan proces povratka onesposobljene osobe u stanje sposobnosti, što je ranije moguće, i da nastavi normalan život. U filozofskom razmatranju pojam rehabilitacije je progresivni, dinamični i prema cilju orijentirani proces, koji omogućava jednoj osobi sa nesposobnošću (slabošću, bolesti ili povredom ) da identifikuje i dostigne njen odnosno njegov optimalni mentalni, fizički, kognitivni i društveni funkcionalni nivo.
Pojam rehabilitacija ne obuhvata isključivo zdravstvenu, nego i socijalnu, vokacijsku, psihološku, te i društvenu reintegraciju u svakodnevni život, tako da je i njena realizacija moguća isključivo timskim, multidisciplinarnim pristupom pri planiranju i utvrđivanju svih faza ostvarivanja programa rehabilitacije.
Fizikalna terapija predstavlja jedan veoma važan vid rehabilitacije osoba koje su preživjele moždani udar. Mnogi, vjerovatno zbog intenzivne terapije u ovoj fazi oboljenja, smatraju je najvažnijom, ponekad pogrešno, i jedinom. Iako, pored hirurške, daje najviše rezultata, njena važnost je podjednaka u kompletnoj i kompleksnoj rehabilitaciji čovjeka koji je preživio moždani udar.
Fizikalna terapija počinje što je moguće ranije, može se reći od prvog dana poslije moždanog udara. Od fizikalnih procedura kod pacijenata sa moždanim udarom se primjenjuje:
Kineziterapija
Elektroterapija
Manuelna masaža
Termoterapija
Terapija radom
Akupunktura
Ciljevi istraživanja
Utvrditi funkcionalnu onesposobljenost kod pacijenata sa cerebrovaskularnim inzultom.
Utvrditi uspiješnost fizikalne terapije kod osoba sa hemiparezom.
Utvrditi strukturu pacijenata po zanimanju, spolu i funkcionalnoj onesposobljenosti.
Ispitanici i metode istraživanja
Uzorak istraživanja je bilo 70 pacijenata kod kojih je dijagnostički utvrđen cerebrovaskularni inzult. Istraživanje je sprovedeno retrospektivno za period od 01.01.2000. god. do 31.12.2006. god. u PZU Centar za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju- „PRAXIS“ Sarajevo. Do istraživačkih podataka došlo se uvidom u ambulantne protokole i historije bolesti.
Rezultati istraživanja
Grafikon 1. Prikaz odnosa između ishemijskog i hemoragijskog cerebrovaskularnog inzulta
Grafikon 2. Prikaz polne strukture učesnika istraživanja
Grafikon 3. Prikaz strukture učesnika istraživanja po dobnim skupinama
Grafikon 4. Prikaz strukture učesnika istraživanja po zanimanju
Grafikon 5. Prikaz funkcionalnog stanja učesnika istraživanja
Tabela 1. Prikaz strukture učesnika istraživanja po dobnim skupinama
00 – 07 godina 0 0%
08 – 14 godina 0 0%
15 – 24 godina 4 6%
25 – 34 godina 3 4%
35 – 44 godina 8 11%
45 – 54 godina 13 19%
55 – 64 godina 24 34%
65 – 99 godina 18 26%
UKUPNO: 70 100%
Diskusija
Moždani udar je često oboljenje koje i pored dijagnostičkih i terapeutskih napredaka, danas je na trečem mjestu uzroka smrtnosti u svijetu a na drugom mjestu uzroka invaliditeta. Tokom izrade ovog rada služeći se stručnom literaturom uvidio sam da je aktivna rana rehabilitacija potrebna gotovo polovini ili više pacijenata koji su doživjeli moždani udar. Rehabilitaciju treba započeti što je moguće prije i kod hemoragičnog i kod ishemičnog inzulta. Intenzitet rehabilitacionog programa zavisi od kliničkog stanja bolesnika, te o stepenu njegove tjelesne nesposobnosti. Fizikalni tretman predstavlja jedan veoma važan vid rehabilitacije osoba koje su preživjele moždani udar. Fizikalna terapija počinje što je moguće ranije, može se reći od prvog dana poslije moždanog udara.
Istraživanja pokazuju da je prije provedenog fizikalnog tretmana 13 (18,57%) pacijenata bilo teško pokretno uz tuđu pomoć, 33 (47,14%) pacijenta su bila teško pokretna uz pomoć pomagala, 24 (34,28%) pacijenta su bili samostalno pokretni bez pomagala, dobar funkcionalni status uz minimalne sekvele nije imao niko od pacijenata, uredan funkcionalni status također nije imao niko od pacijenata.
Nakon provedenog fizikalnog tretmana istraživanja pokazuju da teško pokretan uz tuđu pomoć nije bio niko od pacijenata, teško pokretno uz pomoć pomagala je bilo 7 (10,0%) pacijenata, samostalno pokretno bez pomagala je bilo 15 (21,42%) pacijenata, dobar funkcionalni status uz minimalne sekvele je imalo 48 (68,57%) pacijenata, uredan funkcionalni status nije imao niko od pacijenta.
Istraživanja su pokazala da se teorija i praksa u večem dijelu poklapaju i da pravilno i pravovremeno proveden fizikalni tretman kao i drugi aspekti rehabilitacije pozitivno utiču na pacijente poslije moždanog udara.
Zaključci
Podaci provedenog istraživanja ukazuju da je primjena fizikalnog tretmana kod pacijenata sa oduzetošću ekstremiteta poslije cerebrovaskularnog inzulta pokazala značajnu uspiješnost.
Na osnovu dobijenih podataka uspiješnost fizikalne terapije je bila slijedeća: zadovoljavajuće poboljšanje sa posljedicama je imalo 50% pacijenata, dobro poboljšanje sa zadovoljavajućom funkcionalnom restitucijom 31% pacijenata, minimalno poboljšanje 19% pacijenata, obzirom da kod nijednog pacijenta nije postignuta dobra funkcionalna restitucija bez sekvela to nam pokazuje da je oštećenje moždanog tkiva ipak trajna kategorija.
Istraživanje također pokazuje da od ukupnog broja pacijenata njih 84% je imalo cerebrovaskularni inzult ishemičnog tipa, dok cerebrovaskularni inzult hemoragičnog tipa je imalo 16% pacijenata.
Rezultati rada pokazuju da moždani udar može se javiti kod svih zanimanja, međutim tri zanimanja (radnik, službenik, penzioner) su se izdvojila i značajno prednjaće u odnosu na ostale.
Prema provedenom istraživanju od ukupnog broja pacijenata 66% su muškarci dok žene ćine 34% pacijenata.
Istraživanje pokazuje da nakon 45-e godine života broj slučajeva moždanog udara se značajno povečava.
Literatura
Gavranović M. Gerijatrija. Sarajevo; Visoka zdravstvena škola Univerziteta u Sarajevu, 2007.
Đelilović J. Moždani udar. Available at: http://www.HealthBosnia.com//.
Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo- Vodič za zbrinjavanje bolesnika sa moždanim udarom. Institut za naučnoistraživački rad i razvoj Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, 2005.
Kantardžić Dž. Klinička neurologija. Sarajevo; Svjetlost, 2001.
Bokonjić R. Moždani udar. Sarajevo; Svjetlost, 1984.
Kapetanović N. i Pecar Dž. Vodič u rehabilitaciju. Sarajevo; Svjetlost, 2005.
Jevtić M. Fizikalna medicina i rehabilitacija. Kragujevac, 1999.
Jović S. Neurorehabilitacija. Beograd, 2004.
Kosinac Z. Kineziterapija. Split, 2006.
Čanev R. Masaža. Beograd, 1989.