Sažetak
Zaposlenici u zdravstvu kontinuirano učestvuju u svim formama obrazovanja, sa svrhom da stečena znanja upotrijebe u procesu poboljšanja kvalitete zdravstvene usluge. Primjena formi obrazovanja je u zdravstvenoj ustanovi prisutna kod svih učesnika zdravstvenog procesa kako medicinskih profesionalaca, nemedicinskih profesionalaca, pacijenata, tako i poslovnih suradnika. Lociranjem učesnika u procesima obrazovanja, kao i korišćenje potencijala kojima ovi zaposlenici razpolažu, te odabir legislativnog okvira koji pobliže određuje stalno, kontinuirano obrazovanje zaposlenih u zdravstvu, jeste okvir razmatranja ovoga rada.
Ključne riječi: obrazovanje, kvaliteta, zdravstvena usluga
Summary
The health care workers are continuously involved in all forms of education, in order to use their acquired knowledge in the process of improving the quality of health service.
The implementation of education forms exists in the health institution for all participants in the process of medical health: health care professionals, non-medical professionals, patients and business associates too.
Locating participants in the education process, as well as the use of the potentials that these employees possess, and the selection of a legislative framework that specifies constant, continuous education of employees in health care, are the framework of this paper work.
Keywords: education, quality, health care services
Uvod
Obrazovanje može imati cilj da podigne svjesnost o problemu kao i da osigura kapacitete za rješavanje problema koje vodi ka poboljšanju kvalitete zdravstvene usluge. Osobe spremne za kontinuirano obrazovanje su razvile potrebu za stalnim obrazovanjem koje razvija i utiče na njihove ambicije. Napredni svijet neumoljivo ide naprijed kroz floskulu da znanja koja smo stekli vrijede puno više od nasljednih kategorija ili imovinskog kartona. Kvaliteta je značajna bit svih reformi, a zahtjevi savremenih promjena u obrazovanju proističu iz društveno-ekonomskih, tehničkih, kulturnih, informatičkih djelatnosti. Nužne promjene da se zaposlenici u zdravstvu obazuju u konktekstu cjeloživotnog obrazovanja uvjetovane su i sve složenijom i raznovrsnijom primjenom novih tehnoloških dostignuća (novi medicinskih aparati, razvoj IT tehnologija i sl.). Kontinuirano obrazovanje jeste pretpostavka unapređenja kvalitete zdravstvene usluge.
Forme obrazovanja u zdravstvenoj ustanovi
Živimo u vremenu brzih promjena koje zahtijeva stalno poboljšanje zdravstvenih usluga kroz unapređenje dostignutog kvaliteta. Imperativ za ispunjenje ovih zahtjeva jeste obrazovanje. Obzirom da lifelong education smanjuje nesrazmjer između znanja koje posjedujemo i vještina koje traži radno okruženje evidentno je da medicinske nauke koriste nove obrazovne potencijale kako kroz formalne oblike obrazovanja, tako i neformalne oblike obrazovanja. Ljudski resursi kroz stečena znanja unutar različitih formi obrazovanja postaju važni za visok kvalitet u poboljšanju zdravstvene usluge i oni bi mogli imati veliki potencijal neophodan u povećanju kvalitete zdravstvne usluge.
Iako stalni profesionalni razvoj kroz obrazovanje uz rad nije priznat od poslodavaca kao integralni dio profesionalne odgovornosti, ipak obrazovanje uz rad se može povezati sa progresom kvalitete zdravstvene usluge. Kvalitetna zdravstvena usluga zavisi od kvalitno obrazovanih stručnih profila zaposlenih, obzirom da brze društvene promjene u svim segmentima, pa tako i u zdravstvenoj djelatnosti zahtjevaju očuvanje postojećeg kvaliteta uz stalno povećanje kompetencija zaposlenih u cilju poboljšanja dostignutih nivoa kvalitete zdravstvene zaštite.
Koncept profesionalnog razvoja zaposlenih kroz forme obrazovanja promatrano kroz fokus partnerstva (zaposlenik-ustanova) podrazumijeva:
zaposlenici sa većim stepenom obrazovanja sposobniji su da ispune sve zahtjevnije zadatke
zaposlenici opredjeljeni za obrazovanje (formalno, neformalno, informalno) razvijaju potrebu za poboljšanjem kvalitete zdravstvene usluge
sposobnost za kompetentno rješavanje problema i kritičko mišljenje
Podsticanje razvoja znanja i sposobnosti omogućit će zaposlenim prilagođavanje „društvu koje uči“, odnosno cjeloživotnom obrazovanju koje podrazumijeva sticanje i poboljšavanje sposobnosti, interesa, znanja i kvalifikacija od predškolskog perioda do perioda iza odlaska u penziju. Cjeloživotno obrazovanje predstavlja doživotno obrazovanje usklađeno kroz formalno, neformalno i informalno obrazovanje odraslih, s ciljem unapređenja znanja, vještina i sposobnosti unutar lične, poslovne i društvene sfere.
Promatramo li zdravstvenu ustanovu evidentno je prisustvo formalnog, neformalnog i informalnog načina obrazovanja, pri čemu navedeni oblici obrazovanja mogu biti definirani na slijedeći način:
Formalno obrazovanje počinje od osnovne škole i traje do okončanja obrazovanja na visokoškolskoj ustanovi, odnosno do kraja preddiplomske nastave i praćeno je sistemom obazovanja. U zdravstvenoj ustanovi, a prema dobi odgajanika evidentiramo formalno obrazovanje kod djece i odraslih. U skupini djece to su prvenstveno školska djeca, koja kroz koncept „Škole u bolnici“ ostvaruju pravo na školovanje. Ovaj koncept formalnog obrazovanja jeste izravna primjena „obrazovanja za sve“, obzirom da je BiH potpisala Konvenciju o pravima djece, odnosno obavezala se da će unapređivati rast i razvoj svakog djeteta. Pored djece, formalnim sistemom obrazovanja obuhvaćeni su odrasli, odnosno učenici srednjih škola zdravstvenog usmjerenja kao i studenti visokoškolskih ustanova također zdravstvenog usmjerenja.
Neformalno obrazovanje usmjereno je na poboljšavanje vještina potrebnih na radnom mjestu, odnosno predstavlja svaki oblik dodatnog, dopunskog ili alternativnog oblika obrazovanja. Ovaj oblik obrazovanja u zdravstvenoj ustanovi, obuhvata sve zaposlenike (zdravstvene i nezdravstvene) najčešće je organiziran putem stručnih predavanja (Semirani, Simpoziji, Kongresi) ili edukacije zaposlenika radi sticanja znanja neophodnih u svakodnevnom radu (npr. primjenom novih savremenih tehnoloških dostignuća kao što je visokosofisticirana medicinska dijagnostička oprema).
Informalno obrazovanje odnosi se na obrazovanje koje se odvija izvaninstitucionalno, odnosno koje svaki pojedinac sebi organizira, radi proširivanja znanja i vještina u kontekstu cjeloživotnog obrazovanja (razmjena znanja u obitelji, u društvu, kroz medije, na radnom mjestu i sl.). Informalno obarzovanje u zdravstvenoj ustanovi prisutno je kod svih sudionika u procesu zdravstvene usluge, tj. kod medicinskih zaposlenika, nemedicinskih zaposlenika, posjetitelja zdravstenoj ustanovi kao i poslovnih saradnika.
Obrazovati se cijeli život predstavlja i razvijanje vlastite ličnosti sa više autonomije, odnosno razvoj ličnosti koja prihvata odgovornost ali i podstiče na akciju.
Poboljšanje kvalitete zdravstvene usluge kroz samoaktivaciju zaposlenih
U edukaciji odraslih odgoj je manje zastupljen od obrazovanja, pa je stoga pojam obrazovanje odraslih više u upotrebi. Formiranje odrasle ličnosti promatrano kroz nekognitivno područje je uglavnom završeno (formirano), odnosno odrasle osobe uglavnom ne žele da se preodgajaju, ali motivacija za dalje obrazovanje može biti naglašena kroz formu stalnog usavršavanja. Obrazujući se učimo živjeti zajedno, razumijevati druge, prihvaćati da ovisimo jedni od drugih ( npr. zajednički projekti).
Društvo koje uči i znanjem povećava blagostanje života i rada jeste napredno društvo. Razvoj društva promatran kroz razvoj pedagogije od prije nove ere (p.n.e.) pa sve do danas zasnovano je na učenju. Moderna pedagogija koncept razvoja temelji na cjeloživotnom učenju, odnosno razvojnoj pedagogiji kao dijelu velike pedagoške naučne oblasti.
Kontinuirana edukacija zdravstvenih profesionalaca u oblastima djelovanja kao što su dijagnostika (savremeni medicinski aparati), pedijatrija (unapređenje razvoja djece, škole pedijatrije, bolnice koje slijede ideju „ Za osmijeh djeteta u bolnici“), kao i medicinska pedagogija su izravna primjena interdisciplinarne obrazovne prakse. Obrazovanje i odgoj na ovaj način u bolničkim uvjetima unapređuju kvalitet života, što i jeste krajnja svrha kako zdravstvene djelatnosti, tako i odgojno-obrazovne djelatnosti.
Rezultati koji se reflektiraju na zdravstvenu ustanovu, a proizilaze iz formi obrazovanja kroz samoaktivaciju zaposlenika su kratkoročni, srednjoročni i dugoročni.
Kratkoročni rezultati odnose se na učenje, odnosno razvijanje znanja, vještina, navika, mišljenja, motivacije itd.
Srednjoročno rezultati su usmjereni na djelovanje u ponašanju, djelovanje kroz praksu kao i sposobnost donošenja odluka.
Dugoročni rezultati će se ogledati kroz uspješniju komunikaciju, bolje razumijevanje ekonomije, izgradnju suradničkih odnosa, što u konačnici vodi poboljšanju kvalitete zdravstvene usluge.
Obrazovanje i usavršavanje zaposlenika u zdravstvu imat će utjecaja na izvršavanje profesionalnih zadataka koji zahtijevaju:
kompetentne zaposlenike
istraživački rad zasnovanom na istraživačkom znanju
poboljšanje zdravstvene usluge koja proizilazi iz znanja koje su zaposlenici dobili obrazovanjem
Kvalitet i efektnost zdravstvene usluge zavisi od kompetencija zaposlenika, o čemu nas uče indikatori strukture kvalitete zdravstvene usluge, kroz procjenu da li zdravstvena ustanova ima sposobnost i resurse da obezbijedi visoki kvalitet zdravstvene zaštite. Indikatori se odnose na odgovarajući nivo osoblja odnosno procenat ili broj obučenog osoblja, pristup specifičnim tehnologijama itd. Kvaliteta zdravstvenih usluga predstavlja najznačajniju bit reformi, a i zahtjevi savremenih promjena u obrazovanju proističu iz društveno-ekonomskih, tehničkih, kulturnih, informatičkih djelatnosti. Nužne promjene u obrazovanju zaposlenika u zdravstvu su uvjetovane i sve složenijom i raznovrsnijom primjenom novih tehnoloških dostignuća. Samokativacija zaposlenika u kontinuiranom obrazovanju pretpostavlja i unapređenje zdravstvene usluge.
Faktori za samoaktivaciju zaposlenika u zdravstvu:
nove tehnologije (primjena novih tehnologija zahtijeva nova znanja, odnosno edukacija kroz neformalni oblik obrazovanja radi poboljšanja kvalitete zdravstvene usluge)
naučni doprinos (učešćem u naučno-istraživačkm projektima pojedinac realizira kontinuirano stručno obrazovanje) za razvoj i unapređenje zdravstvene usluge
Razvoj tehnologija i tehnološke promjene, a posebno upotreba informativnih tehnologija kao i ekonomsko-društvene potrebe doprinijele su razvoj savremenih medicinskih dijagnostičkih aparata, kojima će upravljati odgojeni stručnjaci za specifičan proces.
Legislativni okvir
Istražujući ključne riječi naslova ove teme kroz legislativni okvir, kao što su obrazovanje ili kvalitet evidentirano je u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti („Službene novine Federacije BiH“, broj 46/10) u članu 104. na koji način zdravstvena ustanova u kojoj se odvija obrazovni proces može dobiti status univerzitetske bolnice. S tim u vezi, podrazumijeva se da je zdravstvena ustanova i obrazovna ustanova, odnosno ustanova u kojoj se realizira formalni sistem obrazovanja o čemu je bilo riječi u dijelu ovoga rada koji pobliže objašnjava forme obrazovanja.
Nadalje u članu 141. istog Zakona govori se o zdravstvenim saradnicima (nemedicinskim zaposlenicima), te u stavu dva pobliže kaže da zdravstveni saradnici imaju pravo i obavezu stručno se usavršavati radi unapređenja kvaliteta zdravstvene zaštite.
Kada je riječ o zdravstvenim zaposlenicima onda u članu 151. Zakona o zdravstvenoj zaštiti FBiH evidentiramo da „Zdravstveni radnici imaju pravo i obavezu stručno se usavršavati radi održavanja i unapređivanja kvaliteta zdravstvene zaštite. Stručno usavršavanje zdravstvenih radnika iz stava 1. ovog člana, osim specijalizacije i subspecijalizacije, obuhvata i posebne oblike stručnog usavršavanja kroz kontinuirano praćenje i usvajanje savremenih znanja i vještina iz pojednih oblasti, a kojim se obezbjeđuje i unapređuje kvalitet zdravstvene zaštite”.
Također u Zakon o sustavu poboljšanja kvalitete, sigurnosti i o akreditaciji u zdravstvu (“Sl. Novine Federacije BiH”, broj 59/05) govori se o stalnoj edukaciji i obavezama zaposlenika u zdravstvu da se redovno i trajno educiraju i obučavaju u okviru stručnih naziva.
Zaključak
Obrazovanje i usavršavanje zaposlenika u zdravstvu imat će utjecaja na izvršavanje profesionalnih zadataka koji zahtijevaju:
zaposlenike sa većim stepenom obrazovanja koji će biti sposobniji su da ispune sve zahtjevnije zadatke
zaposlenike opredjeljeni za obrazovanje (formalno, neformalno, informalno) i koji su spremni i razumiju potrebu za razvijanjem i poboljšanjem kvalitete zdravstvene usluge.
Literatura
Dryden, G., Vos, J. (2001): Revolucija u učenju, Educa, Zagreb
Keršenštajner,G.(1939): Teorija obrazovanja; Beograd
Loga, S. (2009): Iterdisciplinarnost u današnjoj znanosti,Motrišta, Glasilo Matice Hrvatske, br. 47-48, Mostar
Matijević M. (1985): Suvremena organizacija obrazovanja odraslih, NIRO „Školske novine“ Zagreb