Sažetak
Čovjek je veoma složeno biće. Ne samo prirodno, niti je primarno duhovno, niti primarno kulturno ili društveno i moralno.
Kakav je odraz liječnikova i lika zdravstvenih radnika intenzivne i opće medicine danas u svijetu savremene medicine, razuđene na pojedine uske specijalnosti u ogledalu Etike Skrbi? Da li se dovoljno razmišlja o tome kako liječnik izgleda u očima onoga koji mu je povjeren da skrbi o njemu? Postoji li uopće ta dimenzija i pojam odraza u mnoštvu “imagine” tehnika?
Čovjek je rezultat uzajamnosti, uzajamnih međusobnih reakcija prirodnih tjelesnih, duševnih, duhovnih, kulturnih i društvenih načela na njegovim generičkim temeljima.Jedan od najkompleksnijih pojmova u filozofiji je pojam života. Kako pomoći emocionalno i društveno onima koji boluju? Teološko-filozofska naglašavanja skrbi kao izvorne ljudske osobine koja zahtijeva individualni pristup svakom čovjeku snažno podupiru psihološka nastojanja da se o osjećajima bolesnih ljudi govori, piše i brine u medicini.
“Mit o skrbi “ rimskog zapisivača mitova Hygina ( 2. st. p.Krista), upozorava medicinu na ovaj pojam, koji nalazimo u latinskoj literaturi, a daju mu se različita značenja: od brige, neprilike, poteškoće, tegobe, nemira, bojazni; do dobrote, blagostanja i blagonaklonosti za druge, odanosti, požrtvovanosti, privrženosti.Prenesen u područje medicine, mit upozorava na potrebu i obavezu za brigom o ljudskom životu.Posebna je poruka koja upozorava svse zdravstvene djelatnike je SKRB- CURA započela oblikovati ljudsko biće, da mu je Jupiter udahnuo život, ali da je Saturn odlučio, budući da ga je Skrb prva oblikovala, da ga ona ima uza se i drži ga tako dugo dok živi. Budući da se dugo raspravljalo o njegovu imenu, odlučeno je da se zove HOMO, jer je napravljen iz humusa.
Koliko je ovo upozorenje dato medicini, doprinijelo ili doprinosi shvaćanju važnosti osobnih vrijednosti, misli, emocija, doživljaja, potreba i prava bolesne osobe? Imena filozofa Sorena Kierkegaarda i Martina Heideggera vezana su za humanističku psihologiju koja se zalaže za proučavanje i razumjevanje različitih psiholoških stanja koja prate čovjeka u stanju bolesti.
U srednjem vijeku smrt je bila česta tema i svakodnevnoga, i religioznoga, i literarnog i likovnog života. Razvojem medicine i njezinih tehničkih pomagala smrt i patnja su se sve dalje odgađale i odmicale iz središta ne samo medicinske, nego općenito čovjekove pažnje. Tehnologija je omogućila stvari koje pacijent ne mora željeti. Ona je promjenila samu prirodu umiranja od događaja do procesa.
“Nemoj me izbjegavati! Budi onaj koji voli. Dodirni me. Jednostavni stisak ruke može mi kazati da ti je do mene stalo i ja se neću osjećati tako osamljen. Upamti da, bez obzira na to kako se osjećam ili kako izgledam, ja sam iznutra još uvijek JA.”- samo su neke od poruka oboljelih.
Druge profesije i druge znanosti, prvenstveno humanističke, njihov govor,objašnjenja, metodi nude medicini i njenim djelatnicima opterećenim tenzijama, ljudskim patnjama, nadama, gnjevom, iskušenjima, te međusobnim rivalstvom i kompeticijom, elemente Skrbi i Etike Skrbi kao vodiče pomoću kojih se liječnik i njegovi saradnici mogu snaći i biti sigurniji u odnosu prema pacijentu.
Summary
Human being is very complex creature.Not only naturale,neither primary spiritual,nor primary cultural or social and moral.One of the most complex conseptions in philosophy is conseption of life.
Do we care enough about physicions and aspect of all medical caregiveres in the eyes of anyone who is going to be on his care?Is there at all this dimension and conseption of reflection in multitude of „imagine“ technics?
Human being is a result of mutuality, mutual correlative reactiones of natural corporal, spiritual, mental,cultural and social principles based on its genetic foundation. How can we help emotionaly and socialy those who are ill?Theological-philosophical emphasising care as origin human being property wich demands individual approach to every human being strongly support psyhologic efforts to talk,writte and care in field of medicine about feelings of sick people.
Myth of Care from Rome collector of mythes(2. century B.C.) warns medicine towards this particulare idea wich we can find in latin literature,and give various meanings to it:from concern, trouble, difficulty, hardship, anxiety, fear; to goodness, welfare and benevolenty for others, loyalty, devotion, attachement.
Transmited to medicine field,myth warns for necessity and obligation for Care about human being life.The patriculare message is that one wich warns physician that CARE started to shape human being,than Jupiter breathed in life,but Saturn decided,whereas Care created him first,that she has him besides her,holding him as long as he lives.Considering a very long discussion about his name it was finaly decided that his name is HOMO because he was made from humus.
The question is how much this warning given to medicine contributes to understanding of importances of personal values,thoughts,emotions,events,needs and rights of an ill persone?The names of Soren,Kierkegaard,and Martin Heidegger are connected to humane psyhology wich advocates studing and understanding of various psyhological conditions wich follow human in conditions of illness.
In Middle Ages death was very frequent theme of daily,religious,literary and visual arts life. Development of medicine and its technical benefits moved and delayed death and sufferance far from the center of,not only medical,but generaly,human being attention.Technology made possible things wich patient must not desire.It changed nature of dying from event to process.How can we help emotionaly and socialy those who are ill? Theological-philosophical emphasising care as origin human being property wich demands individual approach to every human being strongly support psyhologic efforts to talk,writte and care in field of medicine about feelings of sick people.
„Do not avoid me! Be one who loves.Touch me! Simple hand clench can tell me that you care about me and I shall not feel that alone anymore. Remember that,no metter how I feel or look, I am inside of me still ME“- are few of patients messages.
The other professions and other sciences, primary humanistic,their speach,explanations, methods offer
to medicine and to medical workers loaded with pressure, human being sufferance, hopes, anger, temptations, correlative competition, element of Care and Ethics as guides wich can help medical stuff to get more confidential in their relationship with patients.
Uvod
Jedan od najkompleksnijih pojmova u filozofiji je pojam života. Čovjek je veoma složeno biće i ne samo prirodno, niti je primarno duhovno, niti primarno kulturno ili društveno i moralno.
Čovjek je rezultat uzajamnosti, uzajamnih međusobnih reakcija prirodnih tjelesnih, duševnih, duhovnih, kulturnih i društvenih načela na njegovim generičkim temeljima.
Ethos je čovjekovo boravište, njegov zavičaj. U njemu boravi ono imamentno ljudsko, anthropina, gdje zajedno obitavaju ljudi, dakle oni su kod sebe „kod kuće“ kada su u svom ethosu.7
Ako to primijenimo na jedinku, osobu, shvatit ćemo da, kada je pojedinac u svom ethosu, da svi njegovi postupci i djelovanje znače usklađivanje sa samim sobom, sobom izvornim.
Proizilazi da njegov ethos znači suštinsku njegovu kvalitetu, njegov karakter, njegovu narav, ljudske osobine, vrline i mane. Moral vrednuje, određuje kriterije razlikovanja dobra i zla, prosuđivanja odluka o tome što treba, a što ne treba činiti. Etika je nauka o moralu. Ona nas ne samo da upoznaje sa tim šta je moral, nego i zauzima kritičko stanovište prema nekoj moralnoj praksi. Njen je zadatak širi od ukazivanja na različita gledanja ljudi, naime, etika ukazuje na prave vrijednosti djelovanja. Etičan je onaj čovjek koji razlikuje dobro od zla. Champbell (1981) nas uči da etika stupa na scenu kad je moral sam po sebi problematičan i kada se jave konflikti između suprotstavljenih moralnih vrijednosti ili moralnih sistema. Etika je izuzetno važna za medicinu jer se ova naučna disciplina bavi čovjekom, njegovim životom, zdravljem, sprečavanjem bolesti. Zbog prirode medicinske profesije razvija se specifični odnos na relaciji liječnik- pacijent. U ovim odnosima mogu se javiti različite problematične zamke koje je teško kontrolirati. Pravne norme pokrivaju ono što je zabranjeno. Kad je u pitanju moral, radi se prevashodno o unutrašnjoj kontroli ličnosti.
Moralnost je složena psihička funkcija i ovisna je o brojnim komponentama ličnosti kao što su : svijest, inteligencija, mišljenje, pamćenje, emocije, volje, nagoni. Moralnost sama po sebi predstavlja sposobnost čovjeka da sam sebi odredi norme kojih se pridržava u svom ponašanju prema drugim ljudima.
Tehnološki napredak i primjena savremene tehnologije u medicini je pored pozitivnih rezultata po pitanju većeg i dužeg preživljavanja unio i niz pitanja koja nadilaze granice medicine kao znanosti. One spadaju u djelokrug onih znanosti koje istražuju čovjeka i odnos prema njemu.
Filozofija, kao humanistička naučna disciplina preuzima sve više ulogu „nove moralne orjentacije“ u sagledavanju i rješavanju dilema posljedica utjecaja naučno tehnološkog napretka u medicini.
Filozofija je problematizirala odnos prema ljudskom tijelu i dijagnostičkim postupcima liječenja i njege.2,3,12. Otvara se veliki broj pitanja vezanih za nastanak života i rađanje, održavanje života, umiranje i smrt. Medicinski profesionalci sve više i nezaobilazno ostvaruju svoje profesionalne i etičke aktivnosti pod utjecajem vrijednosnog sistema socijalne zajednice u kojoj djeluju.
Norme bioetike su univerzalne i one su neophodne za shvatanje sustine karaktera partnerstva sa pacijentom za sve zdravstvene djelatnike na svakoj razini intenzivnog lijecenja, te rehabilitacije i liječenja uopće.
Bioetički diskurs je veoma rijetko individualan i lokalan; najčešće je univerzalan. Ljudski faktor je univerzalan u svakom bioetičkom području, misli i djelovanju. Bioetika je životnom nužnošću postala prva tema etike danas. Ona je osobita etika, savremena, aktivna, moralna, koja obuhvata potrebe i neodgodive zahtjeve za pravilnim djelovanjem u nekoj oblasti života. Telos bioetike je pravo, brzo, ozbiljno i odgovorno djelovanje- i to svakoga i svih.
Najvažnije i najutjecajnije su njene norme: Čuvaj zdravlje! Čuvaj prirodu !Pazi kako jedeš! Pomaži bolesnima!
Čuvaj živo/život – najvažnija je norma savremenog čovječanstva. Bioetika bezuslovno zahtijeva ljubav i skrb za život, te odgovornost za čuvanje i oplemenjivanje života 2, 3
Njena osnovna spoznaja i pretpostavka glasi: Život nije igra ! Takav je stav osnova za odgovorno ponašanje i odnos.4,5,6
Van Rensselaer Potter je u svom članku Biocybernetics and Survival iz 1970. godine objasnio da je bioetika “nova disciplina promaknuta da združuje biološko znanje sa znanjem o ljudskim vrijednostnim sustavima”.Warren Thomas Reich u drugom izdanju Enciklopedije bioetike (1995) definira bioetiku kao “ sustavno proučavanje moralnih dimenzija- uključujući moralne poglede, odluke, ponašanje i djelovanje-u sklopu znanosti o životu (life sciences) i zdravstvene skrbi, koje se pritom služi različitim metodologijama u interdisciplinarnom okruženju.”
Bioetički obrazovani zdravstveni radnik
Bioetički obrazovani zdravstveni radnik uspostavlja odnos koji se realizira u dijalogu s pacijentom, u kome je nezaobilazna spoznaja o pravima pacijenta, o etičkim pitanjima uz neophodno bioetičko obrazovanje.Ono podrazumjeva da se uz medicinsko,uključuje i znanje iz etike, filozofije, prava, psihologije, teologije i drugih znanosti.Tako liječnik i zdravstveni djelatnik svojim stečenim znanjem i umijećem, svojim odnosom prema bolesnom čovjeku svjedoči pravedan život i život sa vrlinom i ugledom. Potrebno je razlikovanje liječnika koji liječi samo na osnovu iskustva, bez objašnjenja i traženja pristanka na liječenje,od onog koji uz lijekove liječi i razgovorom s bolesnikom, raspravlja s njim kao filozof, objašnjava prirodu tijela, traži uzroke bolesti, u liječenju konzultira bolesnika i njegove bližnje.
Informirani pristanak (informed consent) je originalno pravo čovjeka koje je proisteklo iz bioetičke reakcije na postmoderno vrijeme medicinske tehnologizacije i karaktera obrazovnog profiliranja liječnika.To praktično predstavalja promjenu paternalističke uloge liječnika i pozicije pacijenta. Pacijent postaje subjekt odlučivanja o svom zdravlju i životu, a liječnik njegov opunomoćenik.Obrazovani liječnik je i prema Platonu, onaj, koji u svom pristupu poučava pacijenta, ne propisuje mu lijek, ako nije dobio njegovu saglasnost za uzimanje i koji svojim pristupom i empatijom smiruje bolesnika, dajući mu nadu u ozdravljenje i izliječenje. Kakav će biti odnos čovjeka, posebno liječnika i zdravstvenog djelatnika prema svom, ili prema tijelima drugih ljudi, ovisiće i ovisi o tome šta se o tijelu sazna i nauči, kako se to doživljava, u odgojnom procesu. Danas, u obrazovnom procesu zdravstvenih djelatnika, ali i općem prosvjećivanju ljudi u zajednici neophodno je pružanje znanja o pitanjima vezanim za odnos liječnik-pacijent, odnosu prema vlastitom zdravlju, na temeljima društvenih i humanističkih nauka kako bi se postigao cilj bioetičke izobrazbe i liječnika i pacijenata.
Odnos liječnik – pacijent, zdravstveni djelatnik- pacijent, onakav kakvim se podrazumjeva u tradicionalnoj nastavi i najklasičnijim izrekama, heterogeni je odnos između dvije različite vrste. Mada se često kaže da ne postoje bolesti nego postoje samo bolesnici, da ne boluje jedan ili više organa, nego cjeli organizam, ipak taj prefiks : bolesnik, dovoljno mijenja osobu da bi liječnik mogao lako da je razlikuje od sebe samog. Između liječnika i bolesnika postoje sve one razlike koje postoje između subjekta i objekta.Humanizirati medicinu ne znači postupati sa bolesnicima kao sa turistima, povećavajući im komfor i stvarajući privid kućnog ambijenta, nego znači postupati s njim kao sličnom sebi, kao sa čovjekom.
U temeljna prava svake osobe spada zaštita privatnosti i povjerljivosti informacija, što se navodi i u deklaracijama i kodeksima medicinske etike i deontologije.
U odnosu liječnik- pacijent se obično primjenjuje model opunomoćenika koji se zasniva na povjerenju.
U svakodnevnoj kliničkoj praksi sa osobnim podacima o pacijentu i njegovim nalazima upoznato je više liječnika i drugog zdravstvenog osoblja. Tako se već polovinom prošlog stoljeća uvidjelo da je postojanje tajne između pacijenta i jednog određenog liječnika moguće samo u izuzetnim slučajevima. Timski pristup radu, bolnički protokoli, povjesti bolesti, elektroničke medicinske informacije i drugo postaje primjerom podjele medicinske tajne, koja je dostupna čak nepoznato velikom broju korisnika.Privatnost je inače složen koncept, a povjerljivost je usko vezana za opći pojam privatnosti i uži pojam povlaštene komunikacije. Privatnost je konceptualno koristi u tri oblika : fizička privatnost, informacijska privatnost i privatnost u odlučivanju.
Sve veća razlika između mogućih i dostupnih terapijskih postupaka dovodi do toga da na rad liječnika u značajnoj mjeru utječe ekonomska ili politička situacija, te se on nalazi u vrlo nepovoljnom položaju u vezi sa svojom autonomijom. Pri tom se značajno ugrožava i autonomija pacijenta. Naime, liječnik nije u situaciji da može nesmetano obznaniti mogućnosti rada, ali i rizike određenih postupaka liječenja čime se dovodi u pitanje osiguranje kliničke neovisnosti i stručnog integriteta liječnika. Odgovori na niz pitanja koji proizilaze iz ovog nedovoljno jasnog odnosa i pozicije liječnika i pacijenta mogu se naći u prvim člancima i knjigama koje nas uvode u polje bioetike.
Kantova ideja osobnosti
Naglašava ispitivanje potrebe liječnika u donošenju odluke za pacijente.
“Čovjek je, doduše, nesvet, ali mu čovještvo u njegovoj osobi mora biti sveto. U cijelom se svijetu sve što čovjek hoće i nad čime ima vlast može upotrijebiti kao sredstvo; samo je čovjek, a s njim i svako umno biće svrha sama po sebi.”
Kant tvrdi da “ čovjeka nikada niko ne smije upotrijebiti kao sredstvo, a da pri tome ne bude ujedno svrha”.Čovještvo u nama samima, po Kantu, mora biti sveto!!
Platonovo učenje o tijelu i regulaciji medicinskih pitanja
Svrha odgoja prema Platonu je izgrađivanje jedinstva tijela i duše, jer jedno bez drugoga ne mogu biti ni ljepši ni bolji.Platon liječnike i državnike zadužuje za osiguranje zdravog života ljudi u zajednici. Liječnik svojim djelovanjem osigurava zdravlje čovjeku –pojedincu, a političar omogućuje zdrav život ljudima u državi. Zdrav život je razborit, hrabar i umjeren, a bolestan je nerazborit, kukavički i raskalašen.Ova dva života razlikuju se prema količini boli koju mogu podnositi ljudi koji u njemu žive.
U umjerenom životu bol je tiha, blaga, podnošljiva, dok u raskalašenom bol svojom veličinom, jačinom i intenzitetom život čini nepodnošljivim. Liječnik svojim znanjem osigurava zdrav život svakom čovjeku, a svojim odnosom prema bolesnom svjedoči život s vrlinom i ugledom. Platonovo učenje ukazuje na to da je i u to doba razlikovanje liječnika zasnivao zapravo na osnovu kriterija koji će ponovo postati aktuelni u novom vremenu, vraćajući i upozoravajući liječnike na obaveze uvažavanja osobnosti pacijenta. Platon povezuje odnos prema vlastitom tijelu i zdravom životu, sa mislima i postupcima prema drugim ljudima, sve do političke regulacije medicinskih pitanja. Svrha odgoja je, prema Platonu, izgrađivanje jedinstva tijela i duše. Jedno bez drugog ne mogu biti niti ljepši, niti bolji. Sklad ljepote, tijela i duše postiže se učenjem o pravilnoj prehrani, kretanju, te vježbanjem hrabrosti i vedrine.Zbog popuštanja prema zahtijevima tijela čovjek može doći u sukob sa osobnim moralom, ali i moralom zajednice s kojom tada dolazi u sukob, a ova ga normativno sankcionira. Platon smatra odgovornom državu za prevenciju ovih pojava.
Država sistemom obrazovanja i odgoja daje zadaću učiteljima da svojim učenicima izgrađuju svijest o ljepoti tijela, skladu duše i tijela, osposobljavajući ih za čuvanje tijela i jačanja tjelesne snage. Metode koje se prema Platonu odabiru u odgoju djece i odraslih za zdravo tijelo i dušu trebaju biti odabrane tako da svako u procesu odgoja osjeti što manje boli, straha i žalosti, a što je moguće više vedrine i veselja. S vedrinom je, prema Platonu, usko povezana vrlina. Kada Platon tumači vedrinu i vrlinu upotrebljava pojmove zdravlja i bolesti. Po njemu je vedrina i vrlina zdravlje, ljepota i dobro stanje duše, a zlo neka bolest, ružnoća i nemoć. Ono što čini zdravlje i bolest tijelu, vrlina i zlo čine duši.Platon zadužuje za osiguravanje zdravog života ljudi u zajednici liječnike i drzavnike.
Prema Platonu postoji liječnik koji liječi na osnovu iskustva, bez objašnjenja bolesti i traženja pristanka na liječenje.Pacijenti žive po diktatu liječnikove volje. Ove liječnike Platon smatra običnim. Drugi liječi uz lijekove i razgovorom, raspravlja sa bolesnikom kao filozof, ispituje uzroke bolesti, objašnjava mu prirodu tijela. U liječenju konzultira i bolesnika i njegove bližnje. Tim pristupom on poučava pacijenta, ne propisuje mu lijek dok nije dobio pacijentovu saglasnost za uzimanjem, te svojim pristupom i empatijom smiruje bolesnika i daje mu nadu u ozdravljenje. Po Platonu je ovaj liječnik obrazovan.
Informirani pristanak i partnerstvo sa pacijentom
U medicinskim ustanovama posljednjih su godina ustrojeni obrazci pristanka za pojedine zahvate ili učešće u biomedicinskim istraživanjima. Nedovoljno je, medjutim, istraženo, a posebno primjenjen interdisciplinaran pristup ovoj materiji, te ona izgleda zadovoljava samo pravne okvire.U viskom procentu informirani pristanak svodi se samo na potpis.Iz odnosa prema pristupu u liječenju, a i istraživanju moguće je da je danas mišljenje o tome ko je obrazovan, a ko običan liječnik potpuno obrnuto. Naime, više se među liječnicima cijeni naučnoistraživački rad koji samim tim podrazumjeva da ga ne može svako razumjeti, a naročito ne medicinski laici.Liječnici koji se bave strukom i koji posvećuju više vremena pacijentu i razgovorima s njima smatraju se manje obrazovanim i svakako manje cijenjenim u liječničkim krugovima. To ukazuje na njihovu nedovoljnu naobrazbu vezano za osnovne pojmove bioetike koji se temelje još na antičkoj filozofskoj misli i humanističkoj znanosti.
Sve savršenija tehnika i mnoštvo mnogobrojnih pretraga, brojne subspecijalnosti doprinose da se sve više i više osoba, pacijent potiskuje iza visokosofisticiranih nalaza. Poazić naglašava da do udaljavanja liječnika od pacijenta dolazi s jedne strane radi tehnologije same po sebi, a s druge strane radi materijalne komponente vezane uz tehnologiju, što izaziva dalje odvajanje između samih pacijenata prema njihovom socijalnom statusu. Određenu sigurnost da će u jednom društvu polazna i krajnja točka biti osoba, čovjek, uz zakonske propise daju i deklaracije etičko moralnih vrijednosti, od Svjetske zdravstvene organizacije i raznih udruga liječnikai zdravstvenih djelatnika.
Velika je odgovornost zdravstvenog sustava, zdravstvenih djelatnika, pacijenata, ali i cijelog društva, da se učine dodatni napori kako bi se zaustavila dalja dehumanizacija medicine. Rješavanje bioetičkih dilema u kliničkoj praksi nije samo obaveza, nego i izazov, kako u prošlosti, tako i danas i u budućnosti. Bioetika mora u tom pogledu više obuhvatati sve segmente liječničkog obrazovanja i obrazovanja svih zdravstvenih djelatnika i promjene odnosa prema pitanjima, čiji su temelji očito postavljeni veoma davno i potpuno jasni.
Literatura
- Frković A. Bioetika u kliničkoj praksi, Zagreb: Pergamena 2006
- Jurić H. Uporišta za integrativnu bioetiku u djelu Van Resselaera Pottera U Integrativna bioetika i izazovi suvremene civilizacije, Bioetičko društvo BIH, Sarajevo 2007. str 77-99
- Berberović Lj. Genetički modifikovani (GM) organizmi – obećanja i prijetnje :U Integrativna bioetika i izazovi suvremene civilizacije, Ur. Valjan Velimir, Bioetičko Društvo BiH, Srajevo, 2007, str. 121-133.
- V.R.Potter. Bioethics. Bridge to the Future, str.1.
- Pellegrino, D. E. „Teaching Medical Ethics : Some Persistent Questions asnd Some Responses“, Academic Medicine, Journal of The Assotiation of The American Medical Collegs, 1989. 64,701-704.
- Gosić N. Bioetička edukacija, Zagreb, Pergamena, 2005.str.39-50.
- Čović A. Etika i bioetika, Filozofska istraživanja. 1998, 71; 745-761.
- Kant I. Ibidem, 1956.str.10
- Pozaić V. Medicinska etika u svjetlu kršćanske antropologije. Gynecologia et perinatologia. 1997. 6: 61-63.
- Pozaić V. Medicinska etika u svjetlu kršćanske antropologije. U : Bioetika u teoriji i praksi.Ur A. Kurjak, V.Silobrčić. Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2001. str. 79-180.
- Mladina N. Kvaliteta dječijeg razvoja u kontekstu bioetike. Znakovi vremena.Tematski broj Bioetika. Sarajevo. 2014.god XVII. Br 63. 223-231
- Mladina N. Portret liječnika u ogledalu etike skrbi, U: Valjan V, urednik, Integrativna bioetika i interkulturalnost, Bioetičko društvo BiH, Sarajevo 2009.str. 193-204.