Uticaj glikemije na koncentraciju uree i kreatinina kod pacijenata ju republički centar za medicinsku rehabilitaciju „fojnica“ u fojnici

Sažetak

Za analizu su uzeti biohemijski nalazi pacijenata u zdravstvenoj ustanovi „Rehabilitacioni centar Reumal Fojnica“. Podaci biohemijskih analiza su prikupljeni u martu 2013 godine i statistički obrađeni na Katedri za biohemiju i fiziologiju Odjeka za biologiju na Prirodno-matematičkom fakultetu. Ukupan broj uzetih nalaza iznosio je 60, od toga 30 su biohemijske analize muškaraca, a 30 žena. Za ovaj rad su najvažnije analize koncentracije glukoze, ureje i kreatinina. Pri razvrstavanju i statističkoj obradi podataka vodilo se računa o dobi pacijenata, i shodno tome su razvrstani u grupe. Upoređivani su podaci koncentracije glukoze shodno starosti pacijenata, kako bi se utvrdilo da li je veći broj pacijenata sa povećanom koncentracijom šećera u krvi u mlađoj ili starijoj dobnoj skupini.

Ključne riječi : analiza, biohemijski nalazi, zdravstvena ustanova, pacijent

Summary

IMPACT GLYCEMIC CONCENTRATION UREA AND CREATININE PATIENTS REPUBLIC CENTER FOR MEDICAL REHABILITATION “FOJNICA” IN FOJNICA

For the analysis were taken biochemical findings of patients in a medical institution “Rehabilitation Center Reumal Fojnica”. Data biochemical analysis were collected in March 2013 and statistically analyzed at the Department of Biochemistry and Physiology Reverb of Biology at the Faculty of Sciences. The total number of findings taken was 60, of which 30 are biochemical analysis of men and 30 women. For this work are the most important analysis of blood glucose, urea and creatinine. For classification and statistical analysis took into account the age of patients, and therefore are sorted into groups. We compared data of glucose levels according to the age of patients, to determine whether the increasing number of patients with an increased concentration of glucose in the blood at a younger or older age group.

Keywords: analysis, biochemical findings, medical institution, the patient

Uvod

Količina glukoze u krvi natašte obično je 1 g na litru krvi ili 5,5 mmol/l. To je biološki parametar koji se poput svih drugih može tačno provjeriti kada se dobije laboratorijska analiza krvi. Kad se natašte uzme neki ugljikohidrat, može se uočiti kako se mijenja količina glukoze u krvi. U prvom dijelu dijagrama nivo glukoze u krvi raste ovisno o prirodi ugljikohidrata, pa dosegne maksimum koji se naziva vrh krivulje ili glikemični vrh. U tom trenutku gušterača, najvažnija za metabolizam ugljikohidrata, počinje izlučivati hormon inzulin kome je zadatak glukozu iz krvi predati u ćelije gdje je potrebna. Tako u drugom dijelu utjecajem inzulina pada nivo glukoze. U trećemu se dijelu vrijednost glukoze se vraća na normal (Stryer et al., 2007).

Kao polazne ciljeve ovog istraživanja postavili smo:

  1. Utvrditi vrijednosti koncentracija glukoze, ureje i kreatinina u krvi kod ispitivanih pacijenata na osnovu dobijenih nalaza;
  2. Utvrditi korelaciju vrijednosti ispitivanih biohemijskih parametara i starosne dobi pacijenata;
  3. Interspolna komparacija dobivenih vrijednosti istraživanih biohemijskih parametara kod pacijenata.

Metode rada

Za određivanje ispitivanih biohemijskih parametara koriste se metode zasnovane na spektrofotometriji. Najčešće su to moderne enzimatske metode. Spektrofotometrijski metod podrazumjeva, energiju molekularne apsorpcije UV i vidljivoga zračenja koje se troši se na pomake valentnih elektrona iz energijski siromašnijih u energijski bogatije energetske nivoe. U većini slučajeva ova tehnika mjeri količinu propuštenog zračenja, odnosno direktno apsorpciju zračenja. Zavisnost apsorpcije nekog monohromatskog zračenja o koncentraciji tvari kroz koju zračenje prolazi prikazuje Beer-Lambertov zakon. Prema Beer-Lambertovu zakonu, intenzitet propuštenoga zračenja pada eksponencijalno s povećanjem koncentracije neke homogene otopine. Osnovni dijelovi instrumenta koji mjeri apsorpciju zračenja izvor su zračenja, monohromator ili filteri, kiveta za uzorak i detektor (Štraus et al., Na grešku mjerenja mogu uticati nečistoća, oštećenje i rastvor sa vanjske strane kivete. Rastvarač s vanjske strane kivete povećavat će gubitak zračenja refleksijom, a druge će nečistoće uzrokovati apsorpciju zračenja (Štraus et al., 1997).

Uvođenjem enzimskih metoda za određivanje koncentracije glukoze imamo preciznija mjerenja, jer su te metode specifične. Zato im se daje prednost nad reduktivnim metodama. Danas postoje tri vrste enzimskih metoda:

– metode s glukoza – oksidazom;

– metode sa heksokinazom;

– metode sa glukoza – dehidrogenazom (Štraus, 1988).

Princip ovih metoda je da glukoza – oksidaza oksidira glukozu u glukonsku kiselinu, pri čemu nastaje H2O2. Nastali H2O2, uz peroksidazu i neke akceptore elektrona, oksidira bezbojni hromogen u obojeno jedinjenje. Kao hromogen u raznim metodama služe: O-dianizidin, O-toluidin, fenol-4-aminofenazon (PAP), 3-metil-2-benzotiazolinon-hidrazon (N,N-dimetil anilin). Princip određivanja koncentracije glukoze sa O-toludinom se odvija u kiseloj sredini, gdje se glukoza preko aldehidne grupe, kondenzira u glikozilamin i odgovarajuću Schiffovu bazu. Nastali spoj zelene boje mjeri se pri 630 nm (Štraus, 1988). Osim fotometrijskih metoda sa glukoza-oksidazom, oksidacija glukoze može se pratiti i mjerenjem utrošenog kiseonika za oksidaciju pomoću specifične elektrode za kiseonik. Ovim se metodama može određivati glukoza u krvi, plazmi ili serumu. Pri fotometrijskom određivanju glukoza-oksidazom i peroksidazom, punu krv treba prvo deproteinizirati, dok se s plazmom, serumom ili likvorom može raditi i bez deproteinizacije. Deproteinizacija krvi nije potrebna u metodi mjerenja utroška kisika elektrodom (Štraus, 1988).

H2O2 + C2H5OH > CH3CHO + 2H2O

H2O2 + 2H+ + 2J > J2 + 2H2O

U ovoj metodi koristi se fosforilacija glukoze pomoću ATP-a, na što se nadovezuje oksidacija nastalog glukoza-6-fosfata, pomoću glukoza-6-fosfat-dehidrogenaze. Pri tome NADP+ prelazi u NADPH2, koji se mjeri. Ta je metoda strogo specifična jer, iako u reakciji sa heksokinazom, mogu reagirati i fosforilirati se druge heksoze, u drugoj reakciji glukoza-6-fosfat dehidrogenaza oksidara samo glukoza-6-fosfat, dok na fosforne estere fruktoze ili manoze ne djeluje. Zato se danas metoda sa heksokinazom uzima kao referentna metoda za određivanje koncentracije glukoze. Uz specifičnosti ima i drugih prednosti: osjetljiva je, tačna i brza, te se s njom može obuhvatiti široko područje koncentracija od vrlo niskih do visokih (Štraus, 1988).

D-glukoza + ATP > D-glukoza-6-fosfat + ADP

glukoza-6-fosfat + NADP+ > 6-fosfoglukonat + NADPH + H+

Određivanje glukoze ovom metodom također je specifično, jer enzim katalizira samo prijelaz β-D-glukoze u lakton. Kako se dio glukoze u vodenom rastvoru nalazi i obliku α-D-glukoze, oko 36%, to se reakcijskoj smjesi mora dodati enzim mutarotaza, koji prevodi α u β izomer. Princip reakcije je da mutarotaza prvo izomerizira α-D-glukozu u β-D-glukozu, a ova pod djelovanjem G-DH, u prisustvu NAD+ prelazi u D-glukono-δ-lakon, pri čemu iz NAD+ nastaje NADH2 koji se mjeri pri 339 ili 334, odnosno 365 nm (optički test). Metoda enzimskog određivanja glukoze sa heksokinazom je specifična i pogodna za određivanje glukoze u plazmi, serumu, likvoru i urinu. Glukoza se ATP-om, pod djelovanjem heksokinaze, fosforilira u glukoza-6-fosfat, a ovaj se, djelovanjem glukoza-6-fosfat dehidrogenaze i NADP, oksidira u 6-fosfo-glukonat. Pri tome nastaje ekvivalentna količina NADP-a koja se mjeri (Štraus, 1988).

α-D-glukoza > β-D-glukoza

β-D-glukoza + NAD+ > D-glukono-δ-lakton + NADH + H+

Urea se danas određuje metodama zasnovanim većinom na sljedećim pricipima:

  • reakcija ureje sa α-diketonima i njihovim oksimima (npr. diacetilmonoksim);
  • određivanje amonijaka nakon hidrolize ureje sa ureazom (Barthelova reakcja);
  • određivanje jon – selektivnim elektrodama;
  • enzimatsko određivanje oslobođenog amonijaka nakon hidrolize sa ureazom.

U metodama na principu reakcije sa α-diketonima, reagija cijela molekula ureje. Te metode nisu dovoljno specifične, jer reakciju daju neke aminokiseline. Metode u kojima se ureja hidrolizira ureazom, enzimom iz leguminoza ili bakterija, a zatim određuje nastali amonijak, visoko su specifične i danas se najviše upotrebljavaju. Nastali amonijak može se odrediti na više načina. Ranije je to bila metoda sa Nesslerovim reagensom, dok se danas mnogo češće upotrebljava Berthelotova reakcija, koja je mnogo osjetljivija i specifičnija. U toj reakciji amonijak reagira sa hipohloritom i fenolom, a natrijev nitroprusid kao katalizator ubrzava nastajanje plavog indofenola (Štraus, 1988). Što se tiče principa određivanja koncentracije ureje enzimatskom metodom, zasniva se na hidrolizi ureje ureazom, a nastali amonij reaguje, uz katalitičko djelovanje glutamat-dehidrogenaze, sa α-oksoglutarnom kiselinom i NADH2. Pri tome nastaju glutaminska kiselina i NAD. Pad absorbancije zbog oksidacije reduciranog NAD, razmjeran je prisutnom NH3 oslobođenom iz ureje (Štraus, 1988). Većina metoda za određivanje kreatinina temelji se na Jaffeovoj reakciji. Jaffe je opazio da kreatinin s pikratom u alkalnoj sredini daje crveno-narandžastu boju, čiji je maksimum apsorpcije oko 490 nm. Mehanizam te reakcije dugo nije bio razjašnjen i tek se u zadnje vrijeme razjasnilo da alkalni pikrat i kreatinin u ekvimolarnim odnosima stvaraju kompleks. Jaffeova reakcija nije specifična za kreatinin, jer je nađeno da oko 50 različitih materija interferira. Od materija koje interferiraju u serumu su glukoza, piruvat, aceton, acetosirćetna kiselina i askorbinska kiselina. Zbog toga postoji mnogo modifikacija klasične Jaffeove metode. U nekim reakcijama upotrebljava se adsorpcija kreatinina na aluminijumske silikate, čime se kreatinin odvaja od ostalih hromogena koji reagiraju. Te metode su svakako specifičnije, ali su relativno dugotrajne i zbog toga nezgodne za rutinski rad (Štraus, 1988). Postoje i metode sa deproteinizacijom, gdje se deptroteinizacija izvodi dijalizom. I ova metoda daje nešto niže rezultate od metoda bez deproteinizacije. Zadnjih godina razvijene su i kinetičke metode na bazi Jaffeova reakcije. Princip je da ostali hromogeni sporije reaguju sa alkalnim pikratom od kreatinina, pa se mjeri početna brzina razvijanja boje. Također su razvijene i specifične enzimatske metode za određivanje kreatinina, gdje se kreatinin djelovanjem kreatininaze ili kreatinin-hidrolaze prevodi u kreatin, a ovaj fosforilira pomoću ATP-a i kreatin kinaze. Nastali ADP u reakciji zatim reagira sa fosfoenolpiruvatom uz djelovanje piruvat-kinaze, te nastaje piruvat koji se određuje optičkim testom. Enzimsku reakciju koče EDTA i oksalat, dok druge interferirajuće materije, kao što je glukoza, ne smetaju i u velikim koncentracijama (Štraus, 1988).

kreatinin + H2O > kreatin

kreatin + ATP > kreatinfosfat + ADP

ADP + fosfoenolpiruvat > ATP + piruvat

piruvat + NADH + H+ > laktat + NAD+

Statistički modeli

Prilikom obrade rezultata istraživanja korištena je deskriptivna i analitička statistika, a sama analiza i obrada podataka urađena je pomoću statističkog programa Microsoft Excel 2007 i Biostat 2009. Kao matematičko-statistički pokazatelji korišteni su: aritmetička sredina, standardna devijacija, maksimalna vrijednost, minimalna vrijednost, koeficijent varijacije, T-test i ANOVA-test. Aritmetička sredina je u praksi najčešće korištena mjera centralne tendencije. Popularno se naziva još i prosjek. Aritmetička sredina se dobija tako što se zbir vrijednosti promatranog obilježja podijeli s njihovim brojem. Aritmetička sredina, kao prosječna vrijednost obilježja svih jedinica skupa, izravnava apsolutne razlike između podataka posmatrane serije. Ona ima sve potrebne osobine koje karakterišu mjere centralne tendencije, kao i dodatne osobine koje su značajne za njenu primjenu. Izračunava se prema formuli (Petz, 1997).

\bar{x}={x_1+\cdots+x_n \over n}.

Gdje je: x1-vrijednost pojedinačnog mjerenja; n-ukupan broj mjerenja.

Standardna devijacija je statistički pojam koji označava mjeru raspršenosti podataka u skupu. Interpretira se kao prosječno odstupanje od prosjeka i to u apsolutnom iznosu (Petz, 1997).

Matematička notacija standardne devijacije:

\sigma = \sqrt{\frac{1}N \sum_{i=1}^N (x_i - \overline{x})^2}

Gdje je: N-ukupan broja mjerenja; xi-vrijednost pojedinačnog mjerenja;

Maksimalna vrijednost

Maksimalna vrijednost je najveća/najviša vrijednost u nekoj grupi određenog broja ispitivanih uzoraka (Petz, 1997).

Minimalna vrijednost

Minimalna vrijednost je najmanja/najniža vrijednost u nekoj grupi određenog broja ispitivanih uzoraka (Petz, 1997).

Koeficijent varijacije

Koeficijent variranja predstavlja količnik između standardne devijacije i aritmetičke sredine (Petz, 1997). Izražava se procentualno, preko formule:

Gdje je: – standardna devijacija; – vrijednost aritmetičke sredine 3. 3. 6. T-test i ANOVA

T-test je statistička metoda koja se koristi kod malog broja uzoraka. Kod malih uzoraka bitno je da se naglasi da se razlike između aritmetičkih sredina uzoraka distribuiraju ne po normalnoj raspodjeli, već po T-raspodjeli, koja je šira što je uzorak manji. Kod malih uzoraka normalna raspodjela ne pokazuje sasvim tačno vjerovatnost koliko neka izračunata vrijednost odstupa od prave vrijednosti. T-raspodjela je slična normalnoj raspodjeli, jer ima oblik hiperbole, ali je pri dnu šira od normalne raspodjele. Treba istaći da je T-raspodjela distribucija T-izraza (izraza koji predstavlja odnos između neke razlike i njene greške) koja se dobiva kada se računski odredi standardna greška aritmetičke sredine, a pri tome se u računu koristi standardna devijacija uzorka. Uzeti su kriteriji na nivou značajnosti od 5% (P≤0.05) (Petz, 1997).

Rezultati rada i diskusija

Prilikom analize dobivenih nalaza, uočeno je da postoji kod jednog broja pacijenata normalna koncentracija glukoze u krvi, dok je kod drugih povećana. Stoga smo ih razdvojili u dvije skupine spram koncentracije šećera u krvi, neovisno o spolu, ali smo tabelarno prikazali i interspolnu različitost u dobivenim vrijednostima glukoze. Dakle, u skupini I su pacijenti sa normalnim vrijednostima glukoze u krvi, dok su u skupini II pacijenti kod kojih je uočena povećana vrijednost koncentracije glukoze. Pored toga, uzete su i vrijednosti koncentracije ureje i kreatinina, i upoređene sa vrijednostima koncentracije glukoze koje su u referentnim granicama, kao i povišenim koncentracijama glukoze u krvi.

Pacijenti sa normalnim vrijednostima koncentracije glukoze

Prikaz normalnih vrijednosti biohemijskih parametara (glukoza, urea, kreatinin) kod muškaraca i žena je u Tabeli 1. Analizirajući koncentraciju ovih parametara u krvi, dobivene su sljedeće vrijednosti. Kod muškaraca srednja vrijednost koncentracije glukoze iznosila je 4,83±0,51 mmol/l sa dijapazonom individualnih variranja od 4,10 do 6,10 mmol/l, sa koeficijentom variranja 10,52%. Srednja vrijednost ureje iznosila je 7,00±2,34 mmol/l, gdje je minimalna vrijednost iznosila 3,70, a maksimalna 13,40 mmol/l, dok je koeficijent variranja nešto viši i iznosi 33,36%. Analiziranjem koncentracije kreatinina, uočene su sljedeće vrijednosti, srednja vrijednost je iznosila 97,07±18,74 µmol/l, gdje je najniža vrijednost 71,00 µmol/l, a najveća 140,00 µmol/l, koeficijent variranja je 19,30%. Kod žena srednja vrijednost koncentracije glukoze iznosila je 4,80±0,51 mmol/l, minimalna vrijednost iznosila je 3,40 mmol/l, a maksimalna 5,50 mmol/l, sa niskim koeficijentom variranja od 10,59%. Što se tiče koncentracije ureje, srednja vrijednost je iznosila 5,41±2,53 mmol/l, sa dijapazonom variranja od 2,70 do 10,40 mmol/l. Koeficijent variranja je visok i iznosi 46,70%. Kod izmjerene koncentracije kreatinina, prosječna vrijednost iznosila je 83,47±25,20 µmol/l, gdje je najniža vrijednost 62,00 µmol/l, a najviša izmjerena 162,00 µmol/l. Koeficijent varijacije je 30,19%.

Pacijenti sa povišenim vrijednostima koncentracije glukoze

Prikaz povišenih vrijednosti koncentracije glukoze, kao i koncentracije ureje i kreatinina (uglavnom su u referentnim granicama) je u Tabeli 2. Nakon analize koncentracija, dobivene su sljedeće vrijednosti. Srednja vrijednost koncentracije glukoze kod muškaraca iznosila je 8,08±2,51 mmol/l, sa dijapazonom individualnih variranja od 6,20 – 16,60 mmol/l, gdje je koeficijent varijacije iznosio 31,03%. Što se tiče ureje, mjera centralne tendencije je iznosila 7,57±3,11 mmol/l, pri čemu je minimalna vrijednost iznosila 2,40 mmol/l, a maksimalna izmjerena 14,00 mmol/l. Koeficijent varijacije je visok i iznosi 41,03%. Kod utvrđivanja koncentracije kreatinina kod muškaraca, uočene su sljedeće vrijednosti: srednja vrijednost je 106,00±22,71 µmol/l, najniža vrijednost je 71,00 µmol/l, dok je najviša iznosila 139,00 µmol/l, pri tome, koeficijent varijacije je 21,42%. Što se tiče žena, srednja povišena vrijednost koncentracije glukoze je 8,52±3,01 mmol/l, sa dijapazonom individualnih variranja od 6,30 mmol/l do 18,00 mmol/l. Koeficijent varijacije je 35,38%. Kod ureje, prosječna vrijednost koja je izmjerena je 5,44±1,99 mmol/l, sa minimalnom izmjerenom vrijednosti 1,50 mmol/l, i maksimalnom 9,70 mmol/l, a u iznosu od 36,65% je koeficijent variranja, nakon izračunavanja. Mjera centralne tendencije koncentracije kreatinina u krvi je 84,13±10,73 µmol/l, sa individualnim variranjima 70,00 – 103,00 µmol/l. Koeficijent variranja je nizak i iznosi 12,76%.

Komparativne analize koncentracije glukoze, ureje i kreatinina

U Tabeli 3. predstavljene su srednje vrijednosti koncentracije glukoze, ureje i kreatinina kao i statističke evaluacije istih (T-test i ANOVA). Kod muškaraca se uočava da su srednje vrijednosti svih biohemijskih parametara veće kod druge skupine pacijenata, iako su urea i kreatinin uglavnom u referentnim granicama. Jedino se uočava povećana vrijednost koncentracije glukoze i iznosi 8,08 mmol/l, dok je srednja vrijednost ovog biohemijskog parametra kod prve skupine pacijenata 4,83 mmol/l. Također, kod žena se može uočiti povećanje svih srednjih vrijednosti ispitivanih parametara, s tim da jedino koncentracija glukoze odstupa od referentnih vrijednosti i iznosi 8,52 mmol/l, dok je mjera centralne tendencije kod prve skupine 4,80 mmol/l.

Tabela 3. Statističke evaluacije koncentracije glukoze, ureje i kreatinina kod oba spola u slučajevima normalne i abnormalne koncentracije glukoze

Spol MUŠKARCI ŽENE
Prametar GLUKOZA UREA KREATININ GLUKOZA UREA KREATININ
Srednja vrijednost I 4,83 7,00 97,07 4,80 5,41 83,47
II 8,08 7,57 106,00 8,52 5,44 84,13
T test p 0,0002 0,626 0,298 0,0003 0,976 0,928
t p<0,05 p>0,05 p>0,05 p<0,05 p>0,05 p>0,05
ANOVA p 0,0002 0,570 0,250 0,0003 0,970 0,930
t p<0,05 p>0,05 p>0,05 p<0,05 p>0,05 p>0,05

Vrijednosti T testa i ANOVA testa su približne, kao što se može vidjeti iz Tabele 3. Naime, kod muškaraca se uočava statistička signifikantnost jedino kod koncentracije glukoze, što znači da vrijednosti variraju u većem rasponu. Kod koncentracije ureje i kreatinina to nije slučaj, koncentracije su bile približnih vrijednosti. Sličan je slučaj i kod žena sa vrijednostima statističkih testova; jedino se kod glukoze uočava statistička značajnost, vrijednosti koncentracije ureje i kreatinina bile približne. Komparirajući međuspolne razlike koncentracija (u okviru normalnih, odnosno povećanih koncentracija glukoze) došlo se do sljedećih rezultata (Tabela 4.). Naime, komparirane su vrijednosti glukoze, ureje i kreatinina kod muškaraca i žena, ali odvojeno u okviru normalne, odnosno povećane vrijednosti glukoze. U obje skupine pacijenata, uočava se interspolna različitost i sva tri biohemijska parametra. Kod prve skupine viša je srednja vrijednost koncentracije glukoze kod muškaraca (4,83 mmol/l), dok je kod žena 4,80 mmol/l. Koncentracija ureje je viša kod muškaraca (7,00 mmol/l), a kod ženskih pacijenata ta srednja vrijednost je iznosila 5,41 mmol/l. Kreatinin je također niži kod žena: M – 97,07 µmol/l; Ž – 83,47 µmol/l. Prilikom analize uz pomoć T testa i ANOVE, uočava se da je p vrijednost viša od 0,05 za sva tri parametra, dakle nema statističke značajnosti, odnosno sve vrijednosti su varirale u malim rasponima.

Tabela 4. Statističke evaluacije koncentracije glukoze, ureje i kreatinina – usporedba između spolova

Normalne vrijednosti glukoze Povećane vrijednosti glukoze
Parametar GLUKOZA UREA KREATININ GLUKOZA UREA KREATININ
Srednja vrijednost M 4,83 7,00 97,07 8,08 7,57 106,00
Ž 4,80 5,41 83,47 8,52 5,44 84,13
T test p 0,871 0,121 0,131 0,675 0,050 0,005
t p>0,05 p>0,05 p>0,05 p>0,05 p=0,05 p<0,05
ANOVA p 0,890 0,085 0,105 0,670 0,033 0,002
t p>0,05 p>0,05 p>0,05 p>0,05 p<0,05 p<0,05

Kod druge skupine (pacijenti kod kojih je vrijednost koncentracije glukoze van referentnih granica), koncentracije ureje i kreatinina su viši kod muških pacijenata. Naime srednja vrijednost koncentarije ureje kod njih je 7,57 mmol/l, dok je kreatinina 106,00 µmol/l; kod žena su niže vrijednosti: urea – 5,44 mmol/l, kreatinin – 84,13 µmol/l. jedino je srednja vrijednost koncentracije glukoze viša kod žena i iznosi 8,52 mmol/l, a kod muškaraca iznosi 8,08 mmol/l. Nakon urađenog T testa i ANOVA testa, utvrđeno je da statistička signifikantnost postoji kod koncentracije ureje i kreatinina (variraju u širokom rasponu), dok su vrijednosti koncentracije glukoze približne kod muških i ženskih pacijenata.

Korelacija koncentracije glukoze i starosti pacijenata

Poslije analize dobivenih rezultata, utvrđene su sljedeće vrijednosti. Utvrđeno da se ispitivani pacijenti mogu razvrstati u tri dobne skupine: starost od 30 – 40 godina (prva grupa), 40 do 50 godina (druga grupa) i 50 – 60 godina (treća grupa). Broj pacijenata starosne dobi 30 – 40 godina je 18, a po 21 pacijent je u skupinama pacijenata starosne dobi od 40 – 50 i 50 – 60 godina. Nakon izračunavanja srednjih vrijednosti biohemijskih parametara po dobnim skupinama kod pacijenata sa normalnim vrijednostima koncentracije glukoze u krvi, podaci su prikazani i grafički (Grafikon 1.)

Grafikon 1. Promjena vrijednosti koncentracije glukoze, ureje i kretinina u odnosu na starosnu dob – skupina pacijenata sa normalnim vrijednostima glukoze u krvi

Kao što se može uočiti iz grafikona, koncentracije glukoze, ureje i kreatinina su najviše kod dobne grupe pacijenata od 40 – 50 godina. Najniže vrijednosti su uočene kod pacijenata prve grupe (30 – 40 godina). Povećanje ili smanjenje koncentracije glukoze prati povećanje ili smanjenje koncentracije kreatinina i ureje. Iz Tabele 5. se može uočiti da su vrijednosti ureje i kreatinina uglavnom u referentnim granicama kod pacijenata sa normalnom koncentracijom glukoze u krvi. Međutim, povećana koncentracija ureje je prisutna kod dva pacijenta iz prve grupe; jednog pacijenta iz druge grupe, dok kod pacijenata iz treće grupe nema odstupanja od referentnih vrijednosti. Što se tiče kreatinina, tri pacijenta iz prve grupe imaju vrijednost kreatinina van referentnih granica, kod druge grupe ni jedan pacijent nema povećanu vrijednost kreatinina, kao ni kod treće grupe. Nakon izračunavanja srednjih vrijednosti biohemijskih parametara po dobnim skupinama kod pacijenata sa povećanim vrijednostima koncentracije glukoze u krvi iz Tabele 5., podaci su prikazani i grafički (Grafikon 2.)

Grafikon 2. Promjena vrijednosti koncentracije glukoze, ureje i kretinina u odnosu na starosnu dob – skupina pacijenata sa povećanim vrijednostima glukoze u krvi

Kod skupine pacijenata sa povećanom koncentracijom glukoze u krvi, uočava se povećanje koncentracije glukoze, ureje i kreatinina sa povećanjem starosne dobi pacijenta. Tako su najniže vrijednosti zabilježene kod prve grupe, a najviše vrijednosti kod treće starosne grupe pacijenata. Također, povećanje ili smanjenje koncentracije glukoze prati povećanje ili smanjenje koncentracije kreatinina i ureje. Urea i kreatinin su u referentim granicama ili povećanim koncentracijama. Povećana koncentracija ureje je prisutna kod jednog pacijenta iz prve grupe; pet pacijenta iz druge grupe, kao i pet pacijenata iz treće starosne grupe. Što se tiče kreatinina, jedan pacijent iz prve grupe ima vrijednost kreatinina van referentnih granica, kod druge grupe 5 pacijenata ima povećane vrijednosti, dok kod treće grupe tri pacijenta imaju povećane vrijednosti. Kod skupine pacijenata sa povećanom koncentracijom glukoze, ovo odstupanje od referentne vrijednosti se može povezati sa nefropatijom kod dijabetičara. Za nastanak morfoloških promjena bubrega odgovorni su brojni metabolički činioci i procesi, kao što su: hiperglikemija i neenzimatska glikolizacija (promjene bazalne membrane i drugih struktura glomerula), biohemijske promjene u ekstraćelijskom matriksu (smanjena sinteza najvažnijeg glikozoaminoglikana heparin-sulfata, kao i sinteza sijalične kiseline – sijaloglikoprotein, povećana biosinteza kolagena, glavnog sastojka ekstraćelijskog matriksa), gubitak negativnog naelektrisanja glomerulske bazalne membrane, povećani intraglomerulski pritisak, kao i fizička sila, može da ošteti površinu endotela i epitela, kao i normalnu funkciju glomerulske barijere. Najranija promjena u funkciji bubrega kod dijabetesne nefropatije glomerulska hiperfiltracija i hipertenzija, za šta su odgovorni hemodinamski i humoralni činioci: hiperperfuzija bubrega (povećanje filtracionog pritiska, povećan otpor u aferentnoj i eferentnoj arterioli, posebno u eferentnoj, povećanje glomerulskog transkapilarnog hidrauličnog pritiska, povećanje kapilarne površine – povećanje ultrafiltracionog koeficijenta, hiperglikemija). Posljedica nefropatije se vide i u krvnoj slici: vrijednosti kreatinina je povećana. Kod skupine pacijenata sa normalnim vrijednostima glukoze u krvi, povišene individualne vrijednosti kreatinina i ureje se mogu povezati sa nekim drugim oboljenjima. Na primjer, povišena koncentracija ureje u serumu je kod bolesnika koji imaju smanjenu funkcionalnu sposobnost bubrega (glomerulonefritis, pijelonefritis, nefroskleroza) i kod bolesnika kod kojih je povećana razgradnja proteina u organizmu (groznica, nekroza) i povrede. Povećane vrijednosti kreatinina nalazimo kod akutne i hronične bolesti bubrega ili opstrukcije mokraćnog sistema.

Zaključak

Nakon statističke obrade dobivenih podataka na osnovu dobijenih nalaza pacijenata različitih dobi i spola, možemo izvesti sljedeće zaključke, spram naših ciljeva diplomskog rada:

1. Od 60 ispitivanih pacijenata, kod njih 30 su uočene normalne vrijednosti koncentracije glukoze (od toga 15 je muškaraca i 15 žena), dok su kod drugih 30 te vrijednosti bile van referentnih granica (također, po 15 je nalaza muškaraca i žena).

2. Posmatrajući i komparirajući muškarce i žene, uočeno je da se kod muškaraca uočava statistička signifikantnost jedino kod koncentracije glukoze, što znači da vrijednosti variraju u većem rasponu. Kod koncentracije ureje i kreatinina vrijednosti variraju u manjem rasponu.

3. Vrijednosti statističkih testova kod ženskih pacijenata su slične vrijednostima kod muških pacijenata; jedino se kod glukoze uočava statistička značajnost, vrijednosti koncentracije ureje i kreatinina bile približne.

4. U obje skupine pacijenata (i onih sa normalnim vrijednostima i onih sa povišenim vrijednostima koncentracije glukoze u krvi), uočava se interspolna različitost u koncentraciji glukoze, ureje i kreatinina. Srednje vrijednosti koncentracije glukoze, ureje i kreatinina su više kod muškaraca, osim koncentracije glukoze kod skupine pacijenata sa povećanom koncentracijom glukoze u krvi, koja je viša kod žena.

5. Nakon izračunavanja srednjih vrijednosti glukoze, ureje i kreatinina po dobnim skupinama, utvrđeno je da u skupini pacijenata sa normalnom koncentracijom glukoze, najveća koncentracija glukoze bila u skupini pacijenata dobi od 40 – 50 godina, ali i koncentracija ureje i kreatinina. Najveća koncentracija glukoze kod skupine pacijenata sa povećanom koncentracijom glukoze u krvi je bila kod pacijenata dobi od 50 – 60 godina, a i koncentracije ureje i kreatinina.

6. Generalno gledano, koncentracije ureje i kreatinina pratile su povećanje glukoze i kod pacijenata sa normalnim, ali i povišenim vrijednostima glukoze u krvi. Stoga, može se zaključiti da postoji pozitivan uticaj glikemije na koncentracije ureje i kreatinina.

Literatura

  1. Gamulin, S., Marušić, M., & Kovač, Z. (2011). Patofiziologija. Zagreb: Medicinska naklada.
  2. Guyton, A., & Hall, J. (2008). Medicinska fiziologija. Beograd: Savremena administracija.
  3. Junqueira, L. C., & Carneiro, J. (2005). Osnovi histologije, tekst i atlas. Beograd: Data status.
  4. Miholjčić, M., Jadrić, S., & Winterhalter-Jadrić, M. (1988). Biohemija. Sarajevo: Svjetlost, OOUR Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.
  5. Petz, B. (1997). Osnovne statitičke metode za nematematičare. Jastrebarsko: Naklada Slap.
  6. Robbins, S., Cotran, R., & Kumar, V. (1994). Osnove patologije. Zagreb: Školska knjiga.
  7. Stefanović, S. (1980). Specijalna klinička fiziologija. Beograd: Medicinska knjiga.
  8. Stryer, L. Berg, J.M., & Tymoczko, J. L. (2007). Biochemistry (6th ed.). San Francisco: W.H. Freeman.
  9. Štraus, B. (1988). Medicinska biokemija. Zagreb: Jumena.
  10. Štraus, B., Rukavina-Stavljenić, A., Plavšić, F. (1997). Analitičke tehnike u kliničkom laboratoriju. Zagreb: Medicinska naklada.
  11. Ugljikohidrati . Preuzeto 29. septembar, 2013, sahttp://hr.wikipedia.org/wiki/Ugljikohidrati
  12. D glucose color coded. Preuzeto 29. septembar, 2013, sa http://commons.wikimedia.org/wiki/File:D-glucose_color_coded.png